Veliki Valerij Lobanovskij, ultimativni trenerski autoritet SSSR-a i ideolog međunarodnih uspjeha kijevskog Dinama, volio je nogomet tumačiti kao igru pogrešaka, zbog čega u stručnoj literaturi često citiraju njegovo “pravilo 18 posto”. Momčad koja pogreške u ključnim akcijama zadrži u intervalu od 15 do 18 posto je nepobjediva, tvrdio je Lobanovskij, a Mario Kovačević se dan nakon eliminacije iz Lige prvaka naslonio na mudrost trenerske ikone.
"Ubile su nas pogreške, prenaivno smo ispali iz Lige prvaka", razloge sloma Dinamov trener pronašao je u krupnim propustima svojih igrača koji su prije nastradali zato što su se “samoubili” nego zahvaljujući nekoj raspojasanoj predstavi norveškog prvaka.
Jedan takav faux pas u analizi meča ispada igra rukom Scotta McKenne za skrivljeni jedanaesterac, iako je objektivno riječ o odluci tako nategnutoj da bi na terenu izazvala salve smijeha među rekreativcima, ako ne i pedagoški ‘zaušnjak’ igraču koji bi u sličnoj situaciji zatražio najstrožu kaznu. Druga kardinalna pogreška je neprecizno isporučena lopta Ivana Nevistića u izgradnji napada uoči drugog Vikingova pogotka. I treći inkasirani gol plavih rubno ulazi u ladicu pogrešaka, jer iz labavog bloka lopta je na kraju putovanja u petercu pogodila Josipa Mišića i prevarila vratara...
Dinamove utakmice od starta kvalifikacija ovog ljeta obilježene su nekim očitim ili čak vrištećim pogreškama, koje nakon svega više i nema smisla taksativno nabrajati. Plavi su prečesto prelazili preko notornog praga od 18 posto iz nogometne teorije, a da na kraju ne bi platili skup račun, samo što ova spoznaja ne može trenera amnestirati odgovornosti. Navijači od Kovačevića ne očekuju da skuplja i razvrstava pogreške svojih igrača kao kolekcionar značke, nego da im pronađe i otkloni uzroke. Prije nego što se baci na individualne optužnice, bilo bi dobro da odgonetne zašto mu je momčad tako dramatično trkački zaostajala za domaćinom. Statistika je otkrila da su dinamovci nakon sat vremena igre kolektivno pretrčali čak sedam kilometara manje nego “Vikinzi” (84 prema 77 km).
Ovaj podatak svakako nešto govori o intenzitetu u kojem su igrala dvojica kandidata za istu Champions League ulaznicu. Dok u SHNL-u Kovačevićeva momčad uživa u luksuzu da utakmice dobiva vožnjom u trećoj ili četvrtoj brzini, u Europi bez 90-minutne jurnjave punim gasom neće biti opipljivijeg uspjeha. Kovačević ne može biti Pedro, pozivi na “dekapitaciju” osvajača duple krune pred navijačkim prijekim sudom čine folklor na koji smo navikli u ovakvim prilikama, ali daleko od toga da je trener nevin. Neke stvari morat će korigirati, jer nastavak njegove suradnje s Dinamom neće imati puno smisla ako Europska liga bude obilježena novim bolnim školicama poput onih lanjskih protiv Lillea, Celte ili Betisa.
Pitanje trenerove odgovornosti redovito je prvo na tapetu prilikom ovakvih “autopsija”, logično, jer momčad je slika i prilika trenerova svakodnevnog rada, ali oproštaj od Lige prvaka protiv jeftinijeg i neiskusnijeg suparnika neizbježno pod reflektore gura i Zvonimira Bobana kao arhitekta klupske politike. U prvom naletu prije godinu dana novi predsjednik je poput buldožera pomeo famoznu pušačku sobu, a onda i kompletnu svlačionicu, crtajući momčad ispočetka. Kako je odradio zadatak? Tako da je Dinamo posljednju četvrtinu nacionalnog prvenstva trčao sam protiv štoperice, bez konkurencije u vidokrugu, pa u ciljnoj ravnini uzeo još i kup te zaokružio dojam plasmanom u nokaut-fazu Europske lige.
Godinu dana kasnije predsjednik je prijelazni rok prespavao. Ako je 2025. igrao pokerašku “all-in partiju” ne ustajući od stola, kladeći se pritom na golove Diona Drene Belje ili Monsefa Bakrara i riskirajući međunarodne ratove “otmicom” Cardoza Varele, dvanaest mjeseci poslije ponašao se manje kao sportski direktor, a više kao oprezni računovođa. Odbio je Boban mogućnost da na novu jednogodišnju posudbu dovede Dominika Livakovića, koji je proljetos donio drukčiju dimenziju obrani plavih, a jednakom nonšalancijom iz Maksimira je ispratio alžirskog napadača koji je u lanjske uspjehe ugradio čak 18 golova. Umjesto da im na tržištu pronađe odgovarajuće zamjene, Boban ih je odlučio zamijeniti igračima iz klupskog skladišta, pa su “očetkani” i ispolirani Lukas Kačavenda te vratarski dvojac Nevistić i Filipović, a u posljednje četiri utakmice iz naftalina je izvučen i prethodno otpisani Robert Mudražija.
Svi su navedeni nogometaši, pogotovo povratnik Mislav Oršić, s razlogom stigli do Dinama, ali nisu bez razloga prethodno završavali na marginama momčadi, a nekolicina njih i u potrazi za karijernim alternativama. Roster s kojim bi Dinamo trebao obraniti titulu i ostati kompetitivan u Europskoj ligi slabiji je od onog s kraja prošle sezone, a galerija regrutiranih mladih internacionalaca (Rodriguez, Nsoki, Taylor, Ultra) možda u budućnosti preraste u zvijezde Olmova kalibra, ali u tekućoj sezoni od njih ne treba previše očekivati...
Tražeći krivce za još jednu godinu odmora od Lige prvaka, na koncu stižemo i do svlačionice i igrača. Nema smisla okretati glavu pred podatkom da pojedinci najzvučnijih prezimena u Stavangeru nisu dali očekivani doprinos. Beljo je morao poentirati barem jednom, makar i za smanjenje minusa (2-3), kada je istrčao sam pred vratara i promašio okvir, kao što je i Luka Stojković svoj zicer na startu utakmice trebao hladnokrvno spakirati u mrežu, jer raspolagao je s dovoljno vremena za donošenje odluke, plasirana lopta ili potkopavanje iznad vratara koji već ponire u intervenciju. Ako je Mateo Lisica zaboravio pucati u obećavajućoj prilici, zagonetka ostaje zašto se 32-godišnji Miha Zajc zaboravio uopće pojaviti na utakmici. U zbroju to biva previše neraspoloženih pojedinaca - puno više njih od poželjnih 18 posto iz uvoda teksta - za neki značajniji domet na kontinentalnoj pozornici...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....