U subotu se zaključilo 35. prvenstvo Hrvatske u nogometu. Od prvog (polu)prvenstva 1992. godine, naša je liga, logično, puno napredovala. No, 1990. ne bi trebale biti kriterij po kojem ćemo vrednovati sadašnjost SHNL-a. U trećem mileniju su se već dogodile drastične promjene u globalnim nogometnim pristupima i protokolima. Hrvatska, uvjerljiv je dojam, kaska za tim suvremenijim odnosima. Dijelom je to zato što je njen potencijal, ljudski i gospodarstveni, limitiranih brojki, ali i dobrim dijelom jer pravci funkcioniranja našeg nogometa nisu u skladu s logikama vremena i nisu definirani onako kako bi priličilo realnosti domaćeg okruženja...

Naš nogomet ne može imati iste funkcionalnosti kao što ima u zemljama koje imaju puno veće brojke stanovništva, bogatija tržišta i materijalne potencijale da snaže svoj nogomet. Hrvatska ima praktično devet klubova koji su kakvog-takvog stabilnog profesionalnog izričaja, a jedini među njima koji može biti europski (barem minimalno) relevantan, i kao takav pokazuje da ovisi i o stručnom, a ne samo financijskom potencijalu, to je Dinamo.

Strašni zaostaci

Stoga nije čudno da su Modri, trijumfalno, vratili titulu (i kup) prvaka u Maksimir. Potvrda je to da je lani Dinamo bio "onemoćao" zbog stručnih zabluda, a ne zato što je financijski dvojben. Kad u Maksimiru prevladava stručna logika, sukladno potencijalu niti jedan suparnik nije blizu Dinamu.

No, to je više kao iznimka koja potvrđuje pravilo. Ukupno gledano, i ove sezone epilog lige je pod ključnim utjecajem financijskih te posljedično statusnih okolnosti. Više-manje visina proračuna je orijentir plasmanu. Tamo gdje su razlike u tim proračunima manje, tamo se onda dogodi da poneki milijun manje nekog kluba (recimo Varaždin) bude kompenziran tehničko-taktički boljim pristupima nego konkurencija. Tamo gdje su razlike velike, kao između Dinama i Hajduka, jasno se prepoznaje i razlika u kvaliteti kadra i potom rezultata (golemi bodovni plus Modrih). No, prilično je znakovito da je Hajduk, koji je financijski u značajnim limitima, Rijeku, možda i bolju od lanjske šampionske, ostavio na ogromnom bodovnom minusu. I to u pristupu gdje je Rijeka zadržala glavne igrače, a Hajduk gurao puno mladih i prodavao velike potencijale.

Financijska žeđ

Površan je dojam da je u Rijeci manje stresa zbog toga, za razliku od Poljuda, gdje se nešto relativno uspješnije doživljava kao katastrofa. Takva nelogičnost je prva brana suočavanju sa stvarnosti i temeljem toga povlačenja nužnih poteza da ona bude bolja. Problem je, ne samo Hajduka nego većine, što je u našoj ligi nametnuta (nemušta) verzija europskih biznis-pristupa. Što znači, traži se rezultat, ali prioritet je prodati igrače za što veću cijenu i nastaviti s novim mlađim snagama. Primjer toga je Istra 1961, koja je u poziciji treće na tablici, uz realne šansi da izbori debitantski euronastup, prednost dala prodaji najvažnijih igrača. Inkasirala je 4-5 milijuna eura, izgubila je trku, opciju da poveća vrijednost kroz Europu i onda još bolje proda igrače. Istra, kao klub srednjeg staleža, ne može si dozvoliti da ima biznis pristupe kao prioritet. Ona je primjer kako negativna može biti ta praksa jer ne možete svake sezone "izmisliti" tri nova igrača vrijedna takvih transfera. Kako se u SHNL-u većina klubova tako ponaša, budući da su uvijek financijski odveć "žedni", paradoksalno liga ima sve manje značajnijih lukrativnih transfera, a ima sve više limita razvoja mladih igrača. HNL je premala stvarnost da bi bila zasađena na biznis-politici, forsiranja promocije "neizvjesnosti i uzbudljivosti", iako i ovosezonski plasmani pokazuju da to nije tako.

Većina je naslućivala da Vukovar nema snage izdržati konkurenciju. Većina je prognozirala da će Dinamo dominirati i da Hajduk nema šampionski potencijal. Većina je vjerovala da Varaždin, koji gaji nogometni i logičan kontinuitet, može biti uspješan kao što jest. Većina je razumjela da je Istra sama sebi najveći protivnik za europsku ambiciju.
Mnogi su razložno vjerovali da Slaven Belupo neće moći imati i ovce (rezultat) i novce prodajom ključnih lidera. Lokomotiva i Gorica su u nekoj očekivanoj sredini. Najmanje se očekivalo da će Osijek biti ovako slab povrh svih potencijala koje kao klub ima...

Malo je onih koji su od početka naslućivali da će "koncentracija kvalitete i puno više derbija" u Ligi 10 biti brana razvojnim procesima HNL-a. I nametanje upravo navedenoj nemuštoj verziji eurobiznisa.

Sve manje kvalitete

HNL proizvodi sve manje domaće kvalitete, dijelom i zato što joj ne daje prostora, i što joj ne dopušta pravilan razvoj.
Mogu li administrativna nametanja, kao ona o obvezi barem jednog U21 igrača u momčadi, biti temelj promjena? Za to nema logike jer bi igranje mladih trebao biti temelj HNL-a, u kontekstu i stvaranja vrijednosti, natjecateljskog oplođivanja i kasnijeg logičnijeg transfernog posla. Liga 10 je "pojela" niz sredina koje su po tome bile važne kao inkubator talenata, upravo nametanjem dramatičnosti natjecanja. Ova sezona je, eto, vratila izvjesnost i potvrdila da se po strategiji razvoja HNL jedno priča, drugo misli, a treće radi. Nakon 13 godina "koncentracije kvalitete", eto, nije se uspjelo stvoriti ni stabilnog 10., 11. i 12. prvoligaša...