Za slaganje mozaika nove Dinamove krune, valjalo bi krenuti dva do tri mjeseca prije početka šampionske sezone. Početkom travnja 2025. Jutarnji je donio ekskluzivu za koju su mnogi mahnuli rukom: "Ma, rano je..." Ali, nije bilo. Bilo je, zapravo, idealno...
Informacija da se Zvonimir Boban vraća kasnije je dobila potvrdu, ali i prije nego što je 1. lipnja na izborima izabran za predsjednika i time zaokružio borbu ka punoj demokraciji, bilo je jasno da se tri i pol desetljeća nakon što je otišao iz Maksimira kao simbol prkosa, vraća kao simbol konstrukcijske obnove. Dinama, Maksimira, ali i momčadi. S obzirom na to da je sezona prije pokazala pukotine ideje, organizacije, odgovornosti i rezultata, Boban svoj povratak nije temeljio samo na općoj euforiji, već i konkretnom planu. Po pitanju ustroja, vizije, trenera, igračkog korpusa. Iza kojeg će beskompromisno stati, ne skrivajući se iza fabula demokracije, već konkretnih djela. Sa sobom je nosio skice i plan, pored sebe tražio one koji ga mogu pratiti, svjestan da će sam snositi račune. Mozaik, dakle, ovog, novog Dinama, stvaran je unaprijed, a iako se, metaforički, neki mali "refik" krio u svemu tome i čekao da zavitla pendrekom, simbolički je Bobanov volej opet pobijedio...
1. Šokantni odlasci
Sergej Jakirović, Nenad Bjelica, Fabio Cannavaro, Sandro Perković, prije svih. Pa onda Juan Córdoba, Marko Pjaca, Sammy Mmaee, Ivan Filipović, Bartol Franjić, Jan Oliveras, Nathaniel Mbuku, Nikola Čavlina, Raul Torrente, Wilfried Kanga, Leon Belcar, Niko Galešić... Već i sezonu prije, Marko Marić je dobivanjem placeta krenuo "jako", no u svemu tome nije bio sam. Mnogi su se unutar kluba igrali "Football Managera", skrivajući se pritom iza jasne odgovornosti. Odluke su mahom bile promašene, nošene velikim financijskim utegom i konačnim fijaskom unutar domaćeg okruženja.
Boban je pritom imao jasan plan: velika generacija, koja je pisala (po)najljepše stranice klupske povijesti, stigla je na nepoželjno, ali nužno raskrižje sudara s rokom trajanja. Dinamu je trebala svježa krv. Glad. Neki zaslužnici otišli su odmah, neke je Boban želio zadržati, ali pregovori su postali nemoguća misija. Stefan Ristovski, Arijan Ademi, Bruno Petković i Pjaca, kao klupski simboli i amblemi, na kraju su lakše ili teže mahnuli na pozdrav. Tijekom ljeta strujalo je pitanje: je li se Boban obračunava s poviješću ili ulazi u težak prostor neminovnoga, gdje nema mjesta kompromisu? Pojedini kasniji istupi samo su podgrijavali opće stanje brojnih upitnika plave budućnosti...
2. Kovačević kao simbol
Na sve to nadovezala se odluka da arhitekt Boban za izvršitelja radova "konstrukcijske obnove" Dinamove svlačionice izabere Marija Kovačevića. U javnosti, među navijačima, ali i medijima, egzistirali su kao glavni (idealni) ljudi za tako nešto Gonzalo Garcia, Albert Riera, pa čak i Victor Sanchez...
- Frajer zna, frajer je to pokazao, frajer je pošten, a frajer je ujedno osvojio sve niže lige u Hrvatskoj koje postoje. A znamo svi kako je doći do "naslova" u takvim okruženjima - sjećamo se jednog kasnonoćnog poziva iz Maksimira, gdje jedno svjetlo iz jednog ureda nije spavalo.
Kovačević je, zapravo, bio simbol, čovjek od povjerenja iza kojeg će klub (čitaj: Boban) bespogovorno stati, svojevrsni simbol nečeg drugačijeg. U projekciji, ujedno, da novi Dinamo bespogovorno mora igrati u sustavu 4-3-3...
Novi upitnici odbijali su se od Maksimira kao od blindiranog vozila. "Možda nema potrebnu karizmu, gard, ime, ali je spreman, u to ne sumnjaj", stigla je poruka. Bez upitnika ili tri točke, već s uskličnikom na kraju.
3. Kolodvorski dolasci
Prve dvije odluke, naravno, bile su uvjet za treću. Najkompleksniju. Riješiti se balasta, oprostiti se od velikana, a ujedno stvarati novu momčad. Ključni trenutak svakako je ostanak Josipa Mišića, koji je označen kao novi predvodnik s vrpcom oko desne nadlaktice. No, trebalo je stvoriti momčad oko njega.
Stoper, bekovi, veznjaci, krila, napadač, radilo se danomice. Uz Sučića, koji je prodan ranije, Boban nije uspio nagovoriti Baturinu na još jednu plavu sezonu, pa je i on prodan u Como, čime se stvorio konstrukt određene financijske sigurnosti za otvaranje ulaznih transfera/posudbi: Moris Valinčić, Mateo Lisica, Gonzalo Villar, Sergi Dominguez, Matteo Perez Vinlöf, Bruno Goda, Dejan Ljubičić, Gabriel Vidović, Mounsef Bakrar, na kraju Miha Zajc i Dion Drena Beljo, uz Marka Soldu, Frana Topića i Roberta Mudražiju od ranije, plus klince i one koji su stigli na zimu ili kasnije. Bilo je prometnije nego na Glavnom kolodvoru petkom u 17 popodne...
- S nekima ćete biti oduševljeni, nema dvojbe, drugi su potencijal koji će se vremenom dokazati. Miks ozbiljnijih i mlađih, to je plan, a on nema alternativu. U realnim okvirima s kojima radimo, uz neke veze itd., skautiramo, radimo i dovodimo one koji sigurno mogu odgovoriti zadatku. Jasno je da u ovolikom broju novih igrača nema garancije, jer nogomet je takav, ali dugoročno mislim da nećemo pogriješiti - stigao je novi befel iz Maksimira.
Pripreme su zbog svega bile praćene kao rijetko kada, Kovačević i sportski sektor tada emitiraju optimizam, ali traže strpljenje. No, ima li ga ikad u Dinamu, novo je pitanje...
4. Bennacer kao signal snage
Bomba, šlag na kraju kao potvrda snage: nakon što je "riješio" McKennu, Zajca i Belju, tamo početkom rujna, u želji da ga dovede u plavo jato, Zvonimir Boban nije dvojio, već je prilikom konačnog nagovora sjeo u automobil i vozio šest sati do Milana, gdje je nakon razgovora Ismaela Bennacera posjeo na suvozačko mjesto i odradio novih 650 kilometara u povratnom smjeru, od Milanella do Maksimira. Zatresao se eter, jer radilo se o dolasku, pa makar i na posudbu, vjerojatno najboljeg/najvećeg igrača koji je stigao u HNL.
Bennacer se potom priključio suigračima na treninzima pod paskom Marija Kovačevića, čiji stožer brižno radi prema planu i programu da 27-godišnjeg Alžirca što prije stavi u konkurenciju. Očekivanja su bila enormna, a iako kasnije nisu ostvarena u punom opsegu, taj "deal" u datom trenutku bio je svojevrsni "flagship" potez i odavanje snage...
5. Udar, turbulencije i skepsa
Na valu svega navedenoga - Bobanova dolaska, izbora, nove energije, intrige novog Dinama... - Kovačević impresivno kreće u sezonu: od početka kolovoza do početka listopada, Plavi imaju u HNL-u skor 6-1-1, uz trijumfe na tri gostovanja kod tri glavna rivala (Osijek, Rijeka, Hajduk), te dvije uvodne pobjede u Europskoj ligi (Fenerbahče i Maccabi TA).
Idila, međutim, ubrzo poprima dramatični okvir: samo dvije pobjede, remi i četiri poraza u sljedećih sedam utakmica otvorilo je pitanja oko dotad fenomenalnog trenera i pojačanja. Narativ se okreće i vrhunac doživljava u Puli, gdje Dinamo igra loše i gubi 1:2.
"Boban je kontaktirao Keka", "Je li Bišćan rješenje?", "Kovačević ipak nije dorastao izazovu...", samo su neki od naslova iz toga doba. Maksimirski establišment se povlači, a jedina dobra stvar je reprezentativna pauza za preslagivanje igre, vizije, odluka. Mnoštvo pitanja i skepse kola eterom, od Kovačevića, igrača, prilike klincima, pa sve do Bobana...
6. Pula kao novi Alamo
U periodu krize, koja je trajala dva mjeseca, u medije su izlazile brojne priče o nezadovoljstvu unutar svlačionice, o jasnom negodovanju nekih zvijezda, zatim o nepoštivanju pravila, kašnjenju na trening... Istra 1961 je taj cijeli dramolet dovela do vrhunca, no na neki način je bila i prijelomna točka sezone.
Nakon utakmice, naime, u utrobi Alda Drosine, krenulo je raščišćavanje odnosa i ega, gdje su u prvi plan izletjeli McKenna i posebice Zajc, tražeći da se sve konačno riješi. Bilo je tu grubih riječi, bacanja stvari, svojevrsne katarze, koja je, očito, bila potrebna.
Umjesto da "visi" Kovačević, već sljedeći dan Boban dolazi na trening i poručuje momčadi da je silno nezadovoljan, da Istru 1961 uza sav respekt moraju dobiti i bez trenera, i da iza trenera stoji "čvršće nego ikad". Pritom, pak, momčad obavještava da Mišić ostaje kapetan, ali da Sandro Kulenović i Ivan Nevistić više nisu dokapetani te da uloge Mišićevih sekundanata preuzimaju Zajc i McKenna. Svlačionica je u šoku, ali svjesna da ovoga puta ne vodi glavnu riječ, toliko puta viđenu u Maksimiru... Do zimske pauze, u HNL-u bilježi četiri pobjede i remi, uz prolaz u Kupu te dva teška poraza u Europi (Lille i Betis).
7. Doselekcija i Livaković
Nakon što je tijekom ljeta odradio više od 30 transfera u oba smjera, očekivalo se da će zima biti mirnija, no jesen je ipak detektirala očite probleme, koji su vapili za novim rješenjima. Prvo je kao apsolutni prioritet naciljan Dominik Livaković, koji je u gotovo grotesknoj akciji Fenera i Granade ostao nasamaren, što je u ZG-klubu upalilo akciju povratka kući. Ona je, naposljetku, i odrađena, uz niz odlazaka: Sandro Kulenović, Robert Mudražija, Gonzalo Villar, Dejan Ljubičić, Leon Jakirović, Branko Pavić i Niko Šepić napustili su klub temeljem transfera, posudbi (s mogućnošću ili obvezom otkupa), dok je Mauro Perković otkupljen od Cracovije u kojoj je bio na posudbi (800.000 eura).
- Ako sve bude u skladu s provedenim analizama, on će vrlo brzo biti barem 30% bolji nego što je došao. A sjajan je igrač - čuli smo još tijekom ljeta, gledajući (fizičke) analize Gonzala Villara.
Ipak, poput, recimo, i Ljubičića, taj se Španjolac nije nametnuo.
- Za mene i klub kao što je Dinamo, sigurno je sedam poraza dosad previše. Kad smo krenuli, znao sam da neće biti lagano, žao mi je nekih, ali to je tako - pričao je i Kovačević, koji se također počeo mijenjati, otvarajući (napokon) prilike širokom rosteru.
Bod "fore" brzo se pretvorio u "plus sedam", a neki igrači počeli su dobivati prilike i - koristiti ih. Galešić, Vidović, Soldo, Topić..., ali prije svih tandem o kojem kasnije.
8. Oproštaj od Europe
Osnovni je cilj odrađen, ulazak među 24 momčadi Europske lige donio je potom i Genk, koji je dao do znanja da u Europi i dalje Kovačević i njegova momčad traže igru i gard: u 10 europskih utakmica Dinamo je upisao tri pobjede (Fenerbahče, Maccabi TA i FCSB), dva remija (Malmö, Genk), ali i pet poraza (Celta, Lille, Betis, Midtjylland, Genk), uz razliku pogodaka 16:22.
Posebni žal ostaje zbog uzvrata nokaut-faze, gdje su Modri pokazali da mogu, što je otvorilo pitanje osnovne postavke prve utakmice u Zagrebu (1:3), gdje je realno promašena mogućnost prolaska dalje. Kao i pitanje biranja kadra, gdje i danas mnogima nije jasno zašto se inzistiralo na Cardosu Vareli, koji je, istina, donio bod u Malmöu, ali je mladi Portugalac tijekom drugih utakmica pokazao da još uvijek u nježnoj dobi nije dorastao zahtjevima igre i traženja rezultata...
Ipak, serija osnovnog cilja, domaćeg prvenstva, uz buđenje igre i rezultata, bila je primarna: naime, Dinamo je od one Istre 1961 nanizao 18 utakmica bez poraza (15 pobjeda i tri remija), uz razliku pogodaka 58:13.
9. Eksplozija tandema
Sve navedeno nadovezalo se uz dva detalja, koja su posljedično potpuno otključala Dinamo: odlazak Ljubičića (napokon) je otvorio puni prostor Luki Stojkoviću, "divljaku" s pedigreom talenta kojeg u ovome času nema nitko drugi unutar svlačionice, koji je u potvrdi sebe unutar Dinama imao tri kriva skretanja (crvena kartona, zadnji u produžetku kontra Genka), ali i naramak seta vještina koji se traže. Drugi je, pak, Dion Drena Beljo.
Tijekom jeseni se borio sam sa sobom, očekivanjima, hijerarhijom unutar kluba i svlačionice, određenim odlukama, veličinom kluba, dijeljenjem minutaže s Kulenovićem... a onda je, realno najskuplje pojačanje u povijesti, tijekom zime "resetiralo" sebe i krenulo isporučivati sve što opravdava ulog od osnovnih četiri milijuna eura, plus bonuse koji transfer dižu do šest milijuna eura, kao i stavku od 15% budućeg transfera što mora biti doznačeno Augsburgu...
Stojković je dizelaškoj igri dodao turbo, a Beljo je svoje i momčadske performanse podigao na reprezentativnu razinu. Rezultat su tablica HNL-a, dolazak u predvorje mundijalskog poziva Zlatka Dalića, ali, pogotovo, statistički učinci: Beljo je u lovu na apsolutne Dinamove i SHNL rekorde što se tiče golova, dok ga Stojković prati na planu izvedbi, asistencija i pogodaka...
10. Konačna potvrda
Dinamo je ove sezone došao do rekordnih 60 tisuća članova, po pitanju marketinga i PR-a napravio je iskorak, određenim odlukama, stavovima i komunikacijom pokazao je intenciju povratka "narodnog" kluba, dogovorio je s Gradom Zagrebom i RH izgradnju Kranjčevićeve, rušenje Maksimira i stvorio napokon sve temelje za izgradnju novog stadiona. Napravio je opsežnu rekonstrukciju momčadi, velik dio igrača koji su došli pokazuje se pojačanjima, gdje bi klub već sada prodajom udvostručio ulaganja, proveo je demokraciju, na čelo doveo apsolutni integritet i snagu u liku i djelu Zvonimira Bobana, prošao je osnovni dio EL-a i zaključno osigurao novu, 36. titulu naslova prvaka u državnim prvenstvima, uz povijesnih osam Superkupova i osvojenim Kupom velesajamskih gradova 1967., dok čeka 13. svibnja i sraz s Rijekom na Opusu, gdje može doći do 24. osvojenog Kupa.
Uza sve, potvrdio se i Mario Kovačević kao trener, uz gro momčadi koja (mora) stvarati temelj budućih uspjeha. U svemu tome, ovaj Dinamo, van šampanjskih balončića, trebat će na ljeto osigurati i zamišljenih 27 milijuna eura zbog financijske stabilnosti, nastaviti stvarati nove vrijednosti unutar Akademije i prve momčadi, čekati puni prinos vraćanja B-momčadi, i dalje biti aktivan sudionik po pitanju stadiona, ali i skicirati plan proboja i povratka u Ligu prvaka, čija kasa osigurava konačnu viziju stabilnog europskog kluba (više) srednje klase, što je definitivno zacrtani putokaz nove, "proljećarske", Bobanove vizije.
Uglavnom, posla još uvijek ima preko glave, ali onaj osnovni je odrađen. Uslijed svega što se događalo protekle dvije godine, s naglaskom na sezonu 2024./25., ovaj Dinamo zaslužuje mali predah i slavlje. A onda, opet, treba zasukati rukave. U nogometu se, ipak, ne živi od prošlosti... Dinamo, zaključno, nije "samo" osvojio naslov. Dinamo je nakon (godina) lutanja ponovno pronašao smjer. Koji sada mora potvrditi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....