Na SP-u je doznao da mu je preminula majka. Odletio je odmah u Francusku, vođenje momčadi protiv Norveške prepustio je vjernom asistentu Guyu Stephanu. Momčad je ionako uigrana, pripremljena i sada je samo u fazi realizacije planova.
Kad je Francuska u pitanju, oni se uvijek svode na naslove. Europe, svijeta, Lige nacija, gdje god. Čak je i u toj zemlji, gdje se štuje sloboda govora i stavova, javnost zgrožena karikaturom satiričke tiskovine Charlie Hebdo. Redakcija koja je prije 11 godina doživjela teroristički atentat, u kojem je ubijeno 12, a ranjeno 11 ljudi. Ona je u teškom osobnom trenutku izbornika Didiera Deschampsa objavila karikaturu kako drži urnu s majčinim pepelom iznad glave, asocirajući na slavlje s peharom naslova prvaka. Neukusna šala? Malo je reći, ali kaže se: 21. stoljeće...
Didier Deschamps navikao je da u eteru ne uživa neku osobitu popularnost. Barem ne u kontekstu njegova grandioznog nogometnog djela. Nekadašnji top vezista i lider u svakoj momčadi u kojoj je igrao 17 godina profesionalno (Nantes, Bordeaux, Marseille, Juventus, Valencia, gdje je zaključio karijeru 2001.), osvojio je 15 trofeja. Dvaput Ligu prvaka, triput talijansko prvenstvo, dvaput francusko, kupove, superkupove u Engleskoj, Italiji, Uefin...
Za Francuze je pogotovo značajno da je bio kapetan prve generacije koja je 1998. osvojila svjetski naslov kao domaćin. Bio je s Tricolorima i europski prvak. Sve što je napravio kao igrač, ponovio je u težoj formi kao trener. Ima 12 odličja, sedam s klubovima plus "srebro u finalu LP-a". Kao izbornik Francuske, gdje funkcionira od daleke 2012., osvojio je svjetski naslov (2018.), Ligu nacija (2021.), a ima srebro sa SP-a 2022. i Eura 2016. (kao domaćin). Kako to već ide u njegovu slučaju, najviše mu pamte (predbacuju) poraz u Parizu za europsku titulu, ali i onaj od Argentine u Kataru...
Ima ljudi koji su vrlo uspješni, a po medijskom odjeku djeluju kao da su nešto uobičajeno, gdjegod i ispodprosječno. Deschampsa, kažu kolege iz Francuske, kao da svi jedva čekaju da ode da bi reprezentaciju prepustio miljeniku nacije, Zinedineu Zidaneu. Kao i 1998., kada je kao kapetan podigao prvi svjetski trofej, ali je javnost više pažnje posvećivala Zizouu.
Didi, idi, uzmi naslov i odi. Sudbina radnog tipa koji se kloni PR-a 20. i 21. nogometnog stoljeća, uzda se u svoja uvjerenja i ne mari za estetiku.
U intervjuu koji nam je dao kao trener Juventusa u B ligi, gdje se žrtvovao kad su svi "bježali" s potonulog broda i vratio ih u Serie A, pričao je s ogromnim respektom o hrvatskom nogometu. I zbog 1998. ("Bojali smo se jer je Hvatska bila moćna"), i zbog Miroslava Blaževića koji ga je lansirao u orbitu u Nantesu (kroz 60 nastupa), i zbog Tomislava Ivića (13 u Marseilleu), i zbog 2018., kada je slavio naslov protiv Dalićeve Hrvatske.
Velik je 174 centimetra visoki Didier, Francuz baskijske krvi, koji želi otići uz prasak, druge svjetske titule i svom bivšem suigraču postaviti gotovo nedohvatljive kriterije uspješnosti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....