Kako će se udaljavati dan objave odlaska najdugovječnijeg izbornika hrvatske nogometne povijesti, tako će se moći objektivnije analizirati sve učinjeno u toj reprezentativnoj eri. Tu bismo eru mogli titulirati kao Put oko svijeta u 3196 dana, potpisano Zlatko Dalić.
Impresivno djeluje da je jedan trener, u tako turbulentnoj društveno-sportskoj stvarnosti kakva je naša, uspio ostati izbornikom najpopularnije reprezentacije osam godina i devet mjeseci. U Dalićevu slučaju vjerojatno je najvažniji generator podrške da se održi toliko dugo bio promptni uspjeh ostvaren u prvoj godini mandata. Srebrni pohod u Rusiji toliko je veličanstven i takvog narodnog odjeka da je to višestruko nadilazilo maksimu o "najvažnijoj sporednoj stvari". Vatreni rezultati u Rusiji bili su i emotivni tektonski poremećaj u društvu, ali i svojevrsni fenomen koji je (i) kroz povijesni doček rasplamsao gotovo zatomljen osjećaj općeg zajedništva.
Takav je doživljaj omogućio izborniku i reprezentaciji dugoročno povoljnu tranšu kredita povjerenja, s kojim se, primjerice, s manje uobičajenog nogometnog i inog stresa prevladavali rezultatski debakli u prvoj Ligi nacija (recimo, 0:6 u Španjolskoj) i, što je znakovitije, neispunjena očekivanja na Euru 2021. No, Dalićeva je era ubrzo ostvarila bitno reprogramiranje povjerenja javnosti.
Bez potresa
Ona je u zimskom izdanju SP-a 2022. ostvarila senzacionalnu potvrdu visoke vrijednosti. Brončana medalja u Kataru, po specifičnoj težini, za mnoge je još vrijedniji doseg od srebra u Rusiji. Za zemlju kao Hrvatska, koja ima jako malu bazu i tek povremena generacijska poklapanja veće koncentracije kvalitete, potvrditi se drugi SP zaredom, to je jednostavno fantastično.
Kad se potom dogodilo da je Hrvatska bila na pragu zlatne medalje u Ligi nacija, izgubivši finale sa Španjolcima tek nakon izvođenja jedanaesteraca, postalo je jasno kamo ide ta opća reprezentativna priča. Nije uopće čudno, bez obzira na to što pričamo o vrlo prevrtljivom hrvatskom okruženju, da je najslabiji Dalićev rezultat, odnosno jedini podbačaj prolaska u grupi na velikom turniru, Euro 2024., opet prošao bez ikakvog značajnijeg potresa.
Sve su te dinamike Dalićeve ere mogle svima poslužiti, između ostalog, da se spozna koliko je kontinuitet važan segment stručnog djelovanja. Strpljenje bi moralo biti standardnom strateškom odrednicom klubova i reprezentacije, ali kod nas, to je očito, samo važan natjecateljski iskorak omogućava dovoljno tolerancije vremenu kada stvari ne idu u željenom toku...
Možda to nekome nije značajan doseg, ali izvan rezultata, držimo ga jednom od važnih odrednica duge Dalićeve izborničke dionice. Nadalje, jako je važan još jedan proces koji se odvijao u proteklim ciklusima, a koji će biti od temeljnog značaja za eru Dalićeva nasljednika.
To je više faza generacijskih promjena, odnosno nadopuna, koje su se događale usporedno sa stalnim natjecateljskim zahtjevima. Promjene u kalendaru nogometa, poglavito poslije pandemije COVID-a, nametnule su ritam koji nije postojao, primjerice, u prvoj eri Slavena Bilića. Do 2018., uz kvalifikacijske utakmice rastegnute na petnaestak mjeseci, igrali su se prijateljski susreti. U 65 Bilićevih utakmica prve ere, 24 su prijateljskog karaktera. To je više od trećine, 37%. U 111 Dalićevih utakmica na klupi Hrvatske bilo je 23 prijateljska susreta, što je 20%.
Pokrenuta je Liga nacija koja je termine "prijateljskih provjera i eksperimenata" bez nekog osobitog pritiska pretvorila u natjecateljski stres i davanje prioriteta rezultatu u odnosu na "provjere". Uz to, kvalifikacijski su ciklusi koncentrirani unutar okvira proljeće – zima, što je svakako fizički zahtjevnije. Istini za volju, u odnosu na prošla vremena, kvalifikacijski putovi su olakšani povećanjem broja sudionika velikih turnira...
Uspješan redizajn
Zlatko Dalić je na svoju prvu, i osobito značajnu utakmicu za usmjeravanje reprezentativne zbilje i posljedične javne podrške, putovao s momčadi u Ukrajinu. U toj momčadi bili su Modrić, Perišić, Kramarić, dok su na klupi šansu čekali Livaković, Ćaleta-Car, Mario Pašalić. Uz tada ozlijeđenog Kovačića to je ukupno sedam igrača koji su i danas dio vatrene zbilje. Sve ostalo je promijenjeno, prvo zbog oproštaja, potom drugih razloga, izostanka aktera Rusije 2018. (Mandžukić, Subašić, Ćorluka, potom Rakitić, Strinić, Vrsaljko...), Katara 2022. i Njemačke 2024. (Lovren, Vida, Brozović, Barišić, Majer, Ivušić, Grbić, Juranović, Sosa, Ivanušec, Pjaca, Petković, Labrović...). Novačeni su brojni drugi akteri, koji su se nametnuli (i) kao putnici za SP 2026., dok su na tom dužem putu vremenom otpali Brekalo, Ivanušec, Sosa, Pjaca, Majer, Lovrić, Juranović, Grbić, D. Bradarić, a neki protagonisti i SP-a (2022.) poput Petkovića i Oršića ostali su "blizu" kroz pretpozive....
Bilo je tu još imena i situacija, ali nemamo prostora detaljnije ih iznositi, što ne mijenja opći dojam da je Zlatko Dalić prilično uspješno redizajnirao kadar u kontekstu perspektive. Sve je to učinjeno u stalnom natjecateljskom ritmu, nametnutom novim natjecanjima (za reprezentacije i klubove, što nije manje važno), uslijed čega je bilo manje mogućnosti za bezbolnije provjere kandidata...
U šest godina mandata Slavena Bilića, koji je preuzeo reprezentaciju na zgarištu osam godina depresije (nakon SP-a ‘98.), uz izostanak s EP-a 2000., te tri razočaravajuća ispadanja u grupama (SP 2002. i 2006., EP 2004.), reprezentacija je propustila SP 2010., te je ostvarila jedan prolaz grupe na EP-u 2008., te pad u grupi EP-a 2012., gdje su igrali s kasnijim finalistima, odnosno pobjednikom. Ono što je, međutim, važno za tu Bilićevu eru jest činjenica da je više od pola igrača iz njegove selekcije bilo akterom osvajanja srebra u Rusiji 2018.
Modrića neće imati
Gledajući ono što u naslijeđe Dalić ostavlja Biliću, na stranu visoko postavljena letvica rezultatskih razina, to je prilično dugoročan kadar. Praktično svi s popisa 26 sa SP-a mogu biti kandidati za novi ciklus, a jedini koji to neće biti je i onaj koji je do sada bio najznačajniji, a to je Luka Modrić. I to po svom izboru, budući da bi ga Bilić rado zadržao i dalje kao igrača-lidera.
Izuzev 37-godišnjeg Perišića i dvojice 35-godišnjaka, Budimira i Kramarića, svi su drugi igrači u tzv. zrelim i(li) mladim godinama.
Iako mu to za anale Vatrenih, ali i svjetske nogometne povijesti, nije potrebno, svakako bi za fantastični doseg Zlatka Dalića šlag na tortu mogao biti i neki Bilićev (ili drugog izbornika) uspjeh, a koji bi se velikim dijelom temeljio i na selekciji koju je on radio tijekom skoro devet godina. Kao što je bilo u Bilićevu slučaju. Takvi pristupi, koji vrednuju rad svih faktora jednog nacionalnog uspjeha, nisu baš popularni u nas. Bilo bi zaista osvježavajuće za mentalitet Hrvatske kada ne bi slijedila uobičajena terećenja nasljednika dosezima prethodnika, odnosno "dokazivanja" zašto je netko bolji ili nije.
Zlatko Dalić je promicao zajedništvo kao jedan od najznačajnijih faktora da bi se ostvarivali povijesni uspjesi. U tome je imao značajnih uspjeha (većinski društveni odjek). Nastaviti u što izraženijoj formi zajedničkog promicanja vatrene zbilje bilo bi i istinsko, a ne deklarativno, priznanje Dalićevim pristupima...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....