‘New deal‘ Zlatka Dalića: Evo kako Hrvatska može obnoviti jednu od najvećih senzacija ikada!

To više nije stari Dalić, to je Herr Otto. Tako bi se, kroz asocijaciju na slavnog Nijemca Rehhagela, mogao opisati "new deal" koji izbornik nudi kao reformu čiji bi rezultati nakon njemačke depresije trebali vratiti reprezentaciju na puteve slave. Jedan Herr Otto s Hrvatskom nije puno napravio na Euru 2004. (Barić), ali drugi je završio s lovorovim vijencem na glavi.

Zlatko Dalić najavio je za Ameriku pragmatičnu Hrvatsku koja će pred svojim vratima podignuti zidove i brane, kako bi u košarci kazali, "igrati obranu krvavih koljena".

- Inzistirat ćemo da svatko odigra do iznemoglosti fazu obrane. To je moj fokus na pripremama i bit će na Svjetskom prvenstvu. Optimizam mi daje utakmica s Brazilom u Orlandu gdje, kad god smo dobro djelovali, bili kompaktni i iza lopte, suparnici nam nisu ništa napravili. Iz naših pogrešaka su jedino stvarali opasne situacije. Moramo biti pažljivi, Svjetsko prvenstvo je, nema puno popravaka – njegova je objava.

Hrvatska je ionako sve velike rezultate bazirala na čvrstoj defenzivi, u Rusiji kad smo imali najbolju momčad i najveću klasu, a branili smo se u srednjem bloku, nismo forsirali napadački nogomet pod svaku cijenu, krila Rebić i posebice Perišić jednako su radili prema natrag kao i naprijed. No, ova najava je nešto bitno drugačije, daleko radikalnije, izbornik je prvi put kategoričan: "Obrana je naš najjači adut i na njoj ćemo graditi svoju veliku priču." Premda je to više taktika autsajdera nego favorita, itekako su velike ekipe činile ogromne stvari na takav način. Francuska je u Rusiji bila svjetski prvak, imala briljantne veznjake i napadače, a primarno oružje joj je bio granitni zadnji red. O Talijanima kao svjetskim prvacima 1982. i 2006. da i ne pišemo, ali od svega što smo vidjeli u nogometu tri su najbolja primjera u koja se Dalić i Vatreni mogu ugledati.

Zlatko Dalić na Mundijal kreće s drukčijim taktičkim principima

TOM DUBRAVEC Cropix

Ako izbornik sebe za Ameriku zamisli kao Otta Rehhagela, a Hrvatsku kao Grčku 2004. godine, koja je po načelu – spusti rampu, a nešto ćeš zabiti – postala europski prvak, čekaju nas epske bitke. Kad je ona grčka momčad mogla na kontinentalni tron, ova Hrvatska može na svjetski, ukoliko bi sve jednako provela i sreća je mazila. Od četvrtfinala do finala nanizali su Francusku, Češku i Portugal rezultatima 1:0, zabijali često iz prekida, po mnogima proglašeni najgorim prvakom ikad, ali baš ih je bilo briga, slavili su kao da je svaki rezultat bio 5:0, a oni lepršaviji nego Peleov Brazil. Odmah potpisujemo da Hrvatska ovog ljeta priredi reprizu i redom pobjeđuje minimalnim rezultatom. Ma, da je od šesnaestine finala do finala svaki rezultat 0:0, a mi slavimo na jedanaesterce. Grci su također južnjački, mediteranski mentalitet, kako je Nijemac dobio njih da poput komandosa brane svoje utvrde i s malo talenta nađu način da zatresu mrežu, zašto ne bi i Dalić?

Najdrastičniji klupski primjer dao je Jose Mourinho, pogotovo dok je vodio Inter, a specijalno u polufinalu Lige prvaka 2010. godine s Barcelonom, kad nije igrao obranu s pet nego sa šest, a u dva bloka sa svih jedanaest igrača, tako što je centarfor Eto‘o bio lijevi bek. Međutim, kako bismo oslikali kakva bi Hrvatska trebala biti, primjere ne moramo tražiti samo u drugima. Dinamo je na takav način upisao velike pobjede u Ligi prvaka, a za aktualne Vatrene posebno je bitna sezona Modrih 2024./25. u kojoj su u formaciji s trojicom stopera i često s petoricom u obrani odigrali neke odlične partije, kao s Qarabagom u gostima, Monacom u Zagrebu 2:2, dobili u Salzburgu i Milan na Maksimiru, a veliku ulogu imali su Petar Sučić i Martin Baturina u veznom redu. Slične zadatke mogao bi im dodijeliti sada Dalić, pokazali su da im to leži. Treneri u spomenutim nastupima bili su različiti – Sergej Jakirović, Nenad Bjelica i Fabio Cannavaro. Italija je jedini svjetski prvak (2006.) kojem je Zlatna lopta bio stoper. Upravo Cannavaro. Modri su imali i teške poraze, ali Dalić raspolaže s daleko kvalitetnijim igračkim oružjem.

Ivan Perišić opet će morati staviti veliki teret na leđa

Miguel J. Rodriguez Carrillo/afp/profimedia

Kako Hrvatska može dominirati obranom? Tri su zakona. Koja god bila formacija, s trojicom stopera (3-4-2-1), koja se često u defenzivnijem pristupu pretvara u 5-4-1 i čini moderni catenaccio, ili, kao što smo navikli gledati Vatrene, 4-3-3, ključna je organizacija defenzivne igre i dosljedno provođenje. Urednost i angažiranost. Ako jedna karika popusti i "zaspi" ili gadno kiksa, ispravljati nije lako. Pritom su agresija, dueli, pomaganje kolegi i golema trka imperativ da sustav funkcionira. Tih 3-4-2-1 izazov je uigrati i posložiti, no kako se radi o igračima koji su od jako dobrih do vrhunskih te svi imaju iskustva u tom sustavu, moralo bi funkcionirati. Najviše će trebati uložiti ponovno Perišić i tko god bude na boku, jer od njih se traži i da zatvaraju otraga i da se pojave na krilu u napadačkim akcijama.

Drugi uvjet je da vezni red bude najmanje na katarskoj razini, "anestezira" rivala kako pritisak ne bi bio pretjeran, ali i da se što češće dolazi do gola suparnika te – prekidi. Momčadi koje su dobivale obranom, da to ne bude samo bljesak nego kontinuitet, bile su vrlo jake u prekidima, znale su odbaciti prijetnje kod kornera, slobodnih udaraca, auta... ali iz njih i zabiti. Po tom pitanju Arsenal kraljuje. S igračima kao što su Gvardiol, Vušković i družina to mora biti hrvatska snaga ili nas neće biti na ozbiljnim razinama. Dalić i kolege do Dallasa veliki dio posla trebali bi posvetiti baš "standardnim situacijama", kako će reći Nijemci. Imamo visinu, jednako i spretnost pred protivničkim vratima, to nam je jedan od potencijalno najjačih aduta koji moramo naplatiti.

Gvardiol i Vušković trebali bi biti glavne snage i prilikom kornera

STRINGER Afp

Ne mora se raditi o bunkeru, vrlo je bitno slijediti Mourinhov poučak kako "ne parkira autobus nego avion", iz defenzive znati i stati na loptu kad je pravi trenutak, ali i munjevitom tranzicijom poletjeti poput bombardera i uhvatiti protivnika u raskoraku. To je nogomet kojem godi ako imaš brze napadače, ali nije pod mus. Grčka ih nije imala, a Hrvatska posjeduje veznjake koji odlično znaju povući akciju i izbaciti protivnika iz balansa, kao i klasične centarfore.

Nakon što je šokirao svijet i Vatrene učinio malim divom koji je otrov za velesile, Dalić u Ameriku namjerava doći s novom idejom, sustavom i nekoliko igrača koji daju drugačiju dimenziju. Pokazao je progresivan pristup, povlači jasne trenerske poteze, nije ostao začahuren u prošlosti i opijen pobjedama koje su dolazile na dva posljednja mundijala, nego je zgrabio sudbinu u vlastite ruke i odlučio je oblikovati na temeljima profila igrača s kakvim raspolaže. Danas je uvjeren da je obrana najbolje što Hrvatska ima i dao joj je carski status u projekciji nacionalne vrste. U svetom trojstvu – gromobran, detonator i malj – vjeruje da će gromobran izdržati, da su detonatori – Modrić, Kovačić, Petar Sučić, Baturina... – sofisticirani i neće zakazati, a o tome kakav će biti malj, tko će i koliko zabijati i dotući rivala, moglo bi ovisiti i do koje razine će dosegnuti.

U sve tri medalje, od 1998. do 2024., Vatreni su na prvom mjestu bili jaki u obrani, ali uvijek su imali, i sada moraju imati, i plan B. Što ako protivnik povede? Prvi test već će biti Belgija. Naravno, nešto drugo su Panama i Gana koje svakako treba pobijediti.