‘On osvaja nagrade, a pravi pobjednici trofeje. To je razlika između velikog i legendarnog igrača‘

Dvije su u džepu, za treću se još čeka objava. Više od 15 godina Manchester United je čekao na najboljeg igrača sezone u barem jednom od tri najvažnija engleska izbora. Novinari su ovoga proljeća rekli DA. Navijači i stručnjaci koje je angažirala Premier liga također su rekli DA. Čekaju se još glasovi samih igrača, onih koji su na terenu doživjeli sve što donosi Bruno Fernandes.

“Crveni vragovi” napredovali su za 12 mjesta na prvenstvenoj ljestvicu (s 15. na 3.), osvojili 29 bodova više (42 pa 71), a portugalski nogometaš bio instrumentalan u tom napretku (OK, bio je dio i te slabe prethodne sezone, ali to nije tema ovoga teksta) s najboljim individualnim učinkom u povijesti Premiershipa od 21 asistencije. Ta posljednja brojka je bila presudna kod mnogih glasača koji su se morali objašnjavati jer momčad Bruna Fernandesa nije prvak niti drugoplasirana u prvenstvu, nego “tek” treća na ljestvici.

- Žao mi je, ali ja se potpuno ne slažem s ovom odlukom. Declan Rice bio je srce Arsenalove sezone i pomogao je klubu da osvoji njihov prvi naslov Premier lige nakon 20-ak godina. Razumiju li ljudi pritisak koji dolazi s tim?

Osvajanje lige znači da ste bili najbolja momčad tijekom cijele sezone, a Rice je bio jedan od najvećih razloga zašto je Arsenal dosegao tu razinu. Bruno Fernandes imao je nevjerojatnu individualnu sezonu, bez sumnje. Ali kada dominirate utakmicama, vodite svoju momčad, transformirate mentalitet kluba i završite sezonu osvajanjem najvećeg trofeja u Engleskoj, to mora biti važno.

Ponekad nogomet postane previše opsjednut statistikom i zaboravi utjecaj koji igrač ima na pobjedničku momčad - komentar je sjajnog bivšeg nogometaša (između ostalog i Arsenala) i sve popularnijeg TV “pundita” Thierryja Henryja.

Declan Rice s medaljom engleskog nogometnog prvaka

ADRIAN DENNIS Afp

Možda isto sad nije pravo vrijeme i to bi mogla bi biti neka druga tema, al neka se zna da su “topnika” Henryja novinari dvaput proglasili najboljim igračem sezone u kojima Arsenal nije bio prvak (2002./2003. i 2005./2006 kada je Arsenal završio četvrti), a jednom i kolege iz lige (2002./2003.).

Jedna od privlačnosti sporta su i ovakve rasprave. Nekada izravne, nekada virtualne, ali često zabavne. Rezultat i poštenje su najvažniji, ali ne mora baš sve biti (jednostavno) mjerljivo. Bila bi to prijetnja da ono što volimo postane dosadno.

Za one koji jako vole brojke: kapetan s Old Trafforda sezonu je završio s devet golova i 21 asistencijom. Kreirao je 33 velike prilike i prosječno po utakmici imao 3.91 ključnih dodavanja.

Za one koji gledaju i momčadski doseg: dokapetan s Emiratesa je lider momčadi kluba koji je nakon 22 godine ponovno engleski, a u subotu ga čeka finale Lige prvaka. K tome, dio je momčadi s više pojedinaca koji su imali vrhunsku sezonu, za razliku od Uniteda.

Još jedan bivši arsenalovac komentirao je rezultate ovogodišnjih izbora.

- Gledam rezultate FWA-e (Udruga nogometnih novinara, nap. a.) i teško mi je shvatiti logiku. Za mene je Bruno Fernandes talentirani igrač, ali zaslužuje li biti nogometaš godine? Apsolutno ne. Da biste bili najbolji u ovoj zemlji, morate voditi svoju momčad do samog vrha, morate se pojaviti u najvećim trenucima protiv najvećih rivala. Nisam vidio ovu dosljednost. Po mom mišljenju, nagrada pripada Declanu Riceu. Ono što je učinio za Arsenal ove sezone - vodstvo, fizička igra, način na koji diktira tempo - to je razina iznad. Jedini razlog zašto Bruno danas drži taj trofej je taj što je glasanje bilo kaotično. Imate Ricea, imate Saku, imate Gabriela, pa čak i Rayu koji dobivaju glasove. Arsenalova izvrsnost je toliko raširena da su novinari podijelili svoje glasačke listiće.

U međuvremenu, u Manchester Unitedu, za koga će još glasati? Nema nikoga drugog. Navijači Uniteda i mediji imali su samo jedno ime za kliknuti, pa on pobjeđuje po defaultu, a ne time što je superiorniji nogometaš. To je ‘utješna nagrada‘ za klub koji je još uvijek kilometrima iza standarda koji smo postavili. Stavite Brunu u onu Arsenalovu momčad iz 2004., ne bi ni na klupi bio jer mu nedostaje discipline. On osvaja individualnu nagradu dok se pravi pobjednici pripremaju za trofeje. To je razlika između velikog i legendarnog igrača - prilično je izravan bio Theo Walcott.

Kada na red dođu Unitedove legende, narativ se, naravno mijenja. Eto, i na uljuđenom zapadu imaju svoje “diname” i “hajduke”. Prenosimo riječi Rija Ferdinanda iz engleskih medija.

Ljudi mogu raspravljati cijeli dan, ali za mene je Bruno Fernandes u potpunosti zaslužio tu nagradu. Izjednačiti broj asistencija s Thierryjem Henryjem i Kevinom De Bruyneom u Premier ligi apsolutno je čudesno (u međuvremenu ih je i prestigao, nap. a.). A najluđe je to što je to učinio dok je svaki tjedan u Manchester Unitedu bio pod ogromnim pritiskom. Bruno stalno stvara prilike, preuzima odgovornost, traži loptu u teškim trenucima i nikada se ne skriva. Možete kritizirati dijelove njegove igre ako želite, ali jedno nitko ne može poreći, a to je njegov utjecaj. Kada počnete uspoređivati ​​brojke s legendama poput Henryja i De Bruynea, više nemate ‘dobru sezonu‘, već stvarate jednu od najvećih kreativnih kampanja koje je liga ikada vidjela - stao je u obranu kapetana svog bivšeg kluba.