Kovačević ima manju plaću od Garcije! Razlika nije mala, evo koliko im sjeda svaki mjesec

Ako ćemo realno, on nije bio "kapitalac", više iznenađenje i poruka, svojevrsni "billboard" hrvatskog klupskog nogometa.

Stigao je, naime, u klub koji je još uvijek izlazio iz Mamićeve ere s punim vitrinama, ali i umornom dušom. Klub-stroj koji nije morao izgledati ili igrati lijepo da bi pobjeđivao. Dovoljno je bilo imati više kvalitete, više novca, više utjecaja i ustrojene dominacije. Više ega, pohlepe i narcizma, što je dovelo i do lupeža bijega. Treneri su dolazili i odlazili kao usputne figure velikog pogona, ustrojenog da vazalski postavi HR-nogomet, hraneći sve pohlepnijeg sebe, velikog "patrona" i njegovu kliku. Neki su treneri u tome svemu osvajali naslove, pa svejedno odlazili kroz stražnja vrata, jer u Maksimiru nikada nije bilo dovoljno samo pobijediti - morao si ostaviti trag, ili barem iluziju istoga. I biti blizak tronu, okaljanom, ali programiranom da služi osnovnoj svrsi.

A onda je, eto, došao Zvonimir Boban.

I s njim ideja da Dinamo više ne može živjeti samo od refleksa moći i improvizacije, već mora pokušati postati nešto stabilnije, smislenije, nogometnije. Mario Kovačević, a o njemu je riječ, zato je od prvoga dana bio više od trenera. Bio je simbol promjene. I - Bobanov čovjek, što je i zaklon, ali i uteg. S upitnicima je li on taj, je li dorastao trenutku i klubu. Previše običan. No, Boban nije dvojio, konačno, ogromnu slagalicu novog Dinama još je dva-tri mjeseca prije nego što je službeno zakoračio u Maksimir odlučio povjeriti baš njemu. Ne Španjolcima o kojima se pričalo, ili bivšim velikanima, već baš Kovačeviću. A kada su se događali potresi i činilo se da će prve kulise pasti, Boban ga je odveo ispod štoka da ga zaštiti.

Zvonimir Boban u izboru trenera Dinama nije se vodio trendovima i modi, već vlastitim idejama

RANKO SUVAR Cropix

Tresla se kulisa, svlačionica je rogoborila, no prvi čovjek Dinama odlučio je promijeniti paradigmu u kojoj su igrači veći od trenera, a kada je "savršena oluja" prošla, Kovačević je proljetos mirno i sigurno sletio na šampionsku pistu. Na radost "kontrole leta"...

Možda je zato ova titula možda i važnija Bobanu nego Kovačeviću. Ona, naime, nije dokazala da je Dinamo savršen, nije dokazala ni da je Kovačević (još) veliki trener. Ali je pokazala da je moguće preživjeti bez permanentnog izvanrednog stanja, bez galame, bez osjećaja vječnog "stockholmskog sindroma" i potrebe da se svako malo mora nanovo kretati ispočetka. Pokazala je uz, činilo se, tvrdoglav stav, da se može uspjeti kroz kontinuitet i vjeru.

Mario Kovačević, pritom, ima mnogo prostora za napredak: od beskompromisnog otvaranja prostora i davanja prilika mladima, odmaka od dokazivanja (medijima), daljnjih napredaka u igri, kao i pomaka na europskom planu. To nije sporno, no u svemu tome Kovačević u jednoj važnoj stavci zaslužuje dodatni naklon... U Hrvatskoj, nema dileme, gotovo kulturološki, smatramo da je nešto strano uvijek bolje, kao ukorijenjen kompleks manje vrijednosti. A nogomet za tu tezu služi kao egzemplar...

Nakon što smo se lani obračunali s "veličinama" Italije, na red su došli - Španjolci: Gonzalo García u Split je, naime, došao kao PowerPoint prezentacija modernog nogometa: struktura, posjed, kontrola, ideja..., a Víctor Sánchez u Rijeku kao Excel tablica discipline: minimalni rizik, maksimalna organizacija, pragmatičnost uz nogomet koji, prije svega, ne dopušta da ga se lako pobijedi.

Mario Kovačević u Maksimir je, u usporedbi s njima, izgledao kao svojevrsna ručno pisana skripta. Takav je dijametralan odnos, konačno, lako usporediti i kroz "njegovo veličanstvo" novac: iako ne baratamo službenim i potvrđenim informacijama, prema našim saznanjima, naime, bivši trener Istre 1961 na Poljudu ima mjesečnu plaću od 40 tisuća eura neto (480.000 godišnje), Damir Mišković je navodno Sánchezu potpisao ugovor vrijedan 25 tisuća eura neto mjesečno (300.000 godišnje), koliko je Boban u ime ipak najsolventnijeg hrvatskog kluba istu plaću dao Kovačeviću, uz ugovor na dvije godine te ugrađene bonuse, kao i pravo na stopostotne premije.

Victor Sanchez kao trener Rijeke također je morao priznati Kovačeviću da je bolji

DAMIR KRAJAC Cropix

Španjolci su, bez sumnje, dokazali da vrijede bitno više od talijanskih prolaznika, no na kraju ih je, eto, opet pobijedio - domaći kadar. Što je, pak, otvorilo pitanje i nagrade u vidu eventualne povišice, no kako doznajemo iz Maksimira, o tome se ne razmišlja...

- Trener je sretan i zadovoljan, a klub ponosan na svoga "šefa", stoga je u ovome času to pitanje zapravo "netema". Fokus je na kraju sezone, Kupu, kao i derbiju pred nama - neslužbena je poruka Dinamova establišmenta.

Derbiju u koji, eto, Kovačević ulazi kao tip koji je pobijedio strance, predrasude, ali i maksimirski narativ stalnih "šok-terapija". Proces nekog drugačijeg Dinama tek je na početku, no nakon što je trenerski šampionski prošao između Scile rezultata i Haribde očekivanja, a klupski se odmaknuo od ustaljenog refleksa panike, cijela, pa i financijska priča, postavlja trend promjena.