Što zapravo znači novi Bobanov potez? ‘Pa meni su dolazili i Canjuga i Mamić. Ovo je jedina istina!‘

Krajem srpnja, nakon Thuna, Josip Mišić u ekskluzivnom razgovoru nam je o Bobanovu spuštanju u svlačionicu otvorio dušu:

- On će doći kada procijeni da za to postoji pravi trenutak. Neće ulaziti nakon svake utakmice, ali znao je doći i kada je bilo dobro. Njegova pojava jako utječe na cijelu momčad i šalje jasne i konkretne poruke - rekao je kapetan.

Mjesec i pol dana kasnije Zvonimir Boban je, otkrili smo, ponovno bio među igračima. Pitanje koje smo dobili tijekom nedjelje imalo je apsolutno smisla: "Čemu onda trener ako Boban uvijek mora gasiti vatru ili napaljivati svlačionicu?" Ima smisla, jer to jest jedna od trenerovih osnovnih dužnosti. Međutim, odmah se nameće i potpitanje: što takvi silasci govore igračima?

U Dinamu je takva praksa gotovo klupski klasik. Maksimir, naime, vrlo dobro pamti kako izgleda kada posjeti od iznimke postanu pravilo. Milan Badelj lani se, recimo, prisjetio Heartsa 2009., kada se Zdravko Mamić na poluvremenu obrušio na Marija Mandžukića, a Igor Bišćan ustao:

- Nije Mandžo kriv, svi smo krivi. Ako je momčad zaslužna za sve dobro, onda je zaslužna i za loše.

Nakon utakmice situacija je otišla još dalje. Mandžukić je, naime, Mamiću odbrusio:

- Nemoj ti meni psovati majku!

Mihael Mikić

BORIS KOVACEV/CROPIX Cropix

Suigrači su potom spriječili da sukob preraste u fizički obračun. Badelj je, pak, godinama poslije potvrdio koliko su takvi ulasci bili dio Dinamove svakodnevice: igrači su se na njih jednostavno - navikli. Još je slikovitiji bio Tonel:

- Često je ulazio, objašnjavao pogreške, psovao je... Rječnik mu je bio agresivan. Sjećam se da je Vaha Halilhodžić jako loše reagirao na takav pristup.

Silvio Marić, pak, svojedobno je bio prilično odrješit:

- Zdravko Mamić nema što tražiti u svlačionici! Porto? Ondje predsjedniku nije palo na pamet ulaziti jer je za momčad zaslužan ili kriv trener i samo on - reći će današnji zaposlenik kluba.

S njime se, recimo, ne bi složio Ante Čačić, koji je tvrdio da je takve ulaske praktički i zagovarao.

Boban, kako god, nije Mamić. Pristup, metoda i kontekst apsolutno su drugačiji. Reći će nam i neslužbeno igrači kako sada nema psovanja ni javnog prozivanja. "Princip je isti, sve ostalo su nijanse", dodao bi, doduše, netko tko te priče ne romantizira... Jasno je da učestala Bobanova spuštanja, a bilo ih je, šire cijeli kontekst. U prvome je planu ipak trener, pogotovo zbog niza detalja koji propitkuju njegov autoritet, nedoumica oko igre i forme cijelog niza igrača te javnih istupa koji često otvaraju više pitanja nego što ih zatvaraju. Granica je, dakle, prilično tanka.

Kako igrač doživljava takav predsjednički ulazak, upitali smo Mihaela Mikića, koji je u svlačionici Dinama svjedočio takvim, budimo blagi, nešto burnijim pristupima, a danas o svemu može govoriti i iz perspektive sportskog direktora.

- Gle, da se razumijemo, bio sam u Dinamu kada nam je u svlačionicu ulazio Mamić, ali puno prije i - Zlatko Canjuga. Doduše, ti su njegovi ulasci bili bitno drugačiji. Prije utakmice bi, recimo, uz motivaciju znao prenijeti riječi tadašnjeg predsjednika Tuđmana, a ako bismo pobijedili, onda bismo ga jedva čekali, jer bi to značilo - duple premije. Dečki iz tog doba znaju što je to značilo - reći će uz smijeh Mikić. - Ulazio je, nije tajna, i Zdravko. I iako sve znamo o njegovu kriminalnom djelovanju, kao i teškim ispadanjima s tračnica, bit ću iskren, iako to danas nije popularno, pa reći da je i njegovo kročenje u našu kabinu znalo imati pozitivne reakcije. Kratkoročno, ali i dugoročno.

Čovjek koji je, dakle, prošao praktički sve, sada pritom ističe:

- Igrač osjeća i trenutak, i značaj, i okruženje. Recimo, Mamićevi ulasci, o čemu svjedoči i povijest, znali su biti potvrda da se time ruši i trenerski autoritet i da je smjena blizu. Igrača tada, prosto rečeno, boli briga. OK, ovaj ide, dolazi novi.

I tu, smatra Mikić, dolazi do ključne razlike.

- U ovom konkretnom kontekstu, ja bih i kao igrač koji je prošao svašta, i sada kao nogometni djelatnik, rekao sljedeće: ulazak Zvone Bobana ipak je drugačiji. Radi se o karizmi, autoritetu, inteligenciji, elokventnosti i poznavanju igre, što samo po sebi u igračima budi osjećaj da ga slušaš. Jer to je sigurno govor lišen floskula, obećanja ili jeb... majke, već se bavi suštinom, igrom.

A onda dolazi, možda, i najvažniji dio.

- Postoji još jedan važan moment: Boban stoji iza Marija Kovačevića i to ulaskom šalje drugačiju poruku. Igračima nije u podsvijesti: "OK, ovaj je uskoro gotov", već time možda i paradoksalno pojačava njegov autoritet. Dečki, on je trener, ovo je poruka samo za vas. A to je važan moment shvaćanja cijelog slučaja...

Drugim riječima, Bobanov silazak ne mora igračima govoriti da trener visi. Može im govoriti nešto mnogo neugodnije: trener ostaje, dakle - sada ste vi na redu.

Mikić pritom smatra kako učestalost takvih ulazaka možda proizvodi veći efekt u javnosti, željnoj spektakla, nego unutar same kabine.

- Imate primjere Pepa Guardiole u Cityju, Mikela Artete u Arsenalu i drugih, što će netko možda ocijeniti smiješnim, ali odluka kluba da stoji iza trenera i procesa važna je i kroz ovaj kontekst. Pa ne mislite valjda da je Zvone "dolje" ismijavao trenera. Ne. Tražio je glavne igrače da im prenese svoja zapažanja, svoje znanje, pa čak, siguran sam, i kako bi učvrstio trenera. Igračima takva figura u razgovoru sigurno nije smetnja, dapače - iskreno će Mikić.

Uz jedan zaključak koji, međutim, cilja i Bobana.

- Meni je zapravo njegov jedini minus činjenica, ako je informacija točna, što nije bio u Stavangeru. Prije svega jer bi razgovor s ekipom uoči utakmice, gdje bi istaknuo da je to, recimo, utakmica generacije, da su bolji, što jesu, i da se ne boje, dodatno podigao cijeli kadar. Kovačeviću bi time omogućio dodatni motivacijski faktor i Dinamo bi, vjerujem, bio bliže prolasku...

A onda bi, vjerojatno, i silazak nakon utakmice dodao "duplu premiju", pa ovaj razgovor ne bismo niti vodili...