Bila je to najsvečanija, najradosnija sportska noć u Bosni i Hercegovini, cijela zemlja slavila je, na zaista spektakularan način, plasman nogometne reprezentacije na završni turnir Svjetskog prvenstva 2026. Pokretači nezapamćenog vala radosti bili su Edin Džeko sa svojim suigračima, ali je ipak te trijumfalne noći u prvom planu bio izbornik Sergej Barbarez (54).
Taj Mostarac, inače miljenik navijača HSV-a na Volksparkstadionu, izgrađenom daleke 1953. (u novije doba „Imtech Areni“), pa reprezentativac i od 19. travnja 2024. izbornik Bosne i Hercegovine, po svim kriterijima najzaslužniji je za novi, može se kazati, nebeski doseg BiH nogometa. Izvor te nove masovne radosti eruptirao je u Zenici, kad su Zmajevi Sergeja Barbareza u izravnom dvoboju eliminirali favoriziranu reprezentaciju Italije, četverostrukog svjetskog prvaka, koja je po treći put uzastopno ostala bez sudjelovanja na mundijalu.
Sergej Barbarez, čovjek nepokolebljiva duha, sa svojim stožerom i izabranicima, od starta kvalifikacija bio je uvjeren u novi plasman na najveći festival nogometa u SAD-u, Kanadi i Meksiku, drugi po redu poslije premijernog nastupa 2014. u Brazilu. I sada, pedesetak dana od pobjede nad Azzurrima, izvedene pod dramatičnim okolnostima (1:1 poslije produžetaka, pa 4:1 iz ruleta jedanaesteraca), Barbarez ne krije svoju sreću…
– Stalno me propituju jesam li se odmorio od onog pritiska – rekao je Barbarez – a ja ponavljam kako se ne mogu odmoriti od tolike sreće. Još uvijek mi se događa da proživljavam taj naš ipak teški put do vize za mundijal. Jest, bio sam s obitelji u Španjolskoj, pa u Hamburgu, gdje inače živim, sada sam u Mostaru, gdje je do 1991. bio moj dom, ali stalno u akciji, u mislima na nove zadatke. Tijekom karijere proživio sam mnogo toga, ali neusporediva je tolika sreća, kao što je ova doživljena u Zenici.
No, nastavak slijedi: pripreme za mundijal, dvije test-utakmice protiv Sjeverne Makedonije i Paname, onda službeni start u grupno nadmetanje protiv Kanade, Švicarske i Katara, s nadom i vjerom da se može proći u drugu rundu i nokaut-nadmetanje. Objava izbora 26 igrača, pozvanih na pripreme, bila je uvertira za nove pothvate… Barbarez je objasnio:
– Tako sam odlučio, dogovorio se s direktorom Spahićem, usuglasio sa stožerom, želio sam da kod izbora nema dvojbi. Tako smo izbjegli onu mučnu neizvjesnost, da na kraju priprema ipak moramo nekoga ostaviti kući, u stvari ojaditi.
Svaki dan sam u kontaktu s Jakirovićem, on me obavijestio da je Mahmić počeo trenirati
Među pozvanima su i dva igrača koja nisu sudjelovala u dramatičnim dvobojima protiv Walesa i Italije, konkretno Amir Hadžiahmetović i Ermin Mahmić.
– Što se tiče Hadžiahmetovića, on je reprezentativac, ima u nogama tridesetak nastupa. On se ozlijedio, trebao je na operaciju meniskusa, ali je poželio liječiti se konzervativnim metodama. I ta njegova ambicija da nastupi na Svjetskom prvenstvu meni je mnogo značila. U svakodnevnom sam kontaktu s mojim prijateljem, trenerom Hulla, Sergejom Jakirovićem. On me obavijestio: Amir se vratio treninzima, u punom je pogonu. Slučaj s mladim Mahmićem ima drugu dimenziju, dugo smo radili na njegovom dovođenju. Austrijanci su ga silno željeli, ali prevladalo je srce…
Zanimljivo, obojica su rođeni u inozemstvu, tako da od pozvanih igrača čak njih 18 je rođeno u dijaspori, također svi igraju u inozemstvu, niti jedan nije iz WWin lige BiH.
– Takva su bila vremena, naši ljudi morali su napuštati Bosnu i Hercegovinu, tražiti spas u inozemstvu. Kod izbora presudna je bila njihova želja, ponos da igraju za svoju državu. Inače, vjerujem da će trenutni zamah imati pozitivan utjecaj, to da će se iz naše lige uskoro pojaviti jaki kandidati za dres reprezentacije.
I vi ste zarana otišli u Njemačku.
– Kada sam potpisao ugovor za Velež, bio sam najsretniji mladić na svijetu. Međutim, dogodilo se da sam u pauzi prvenstva 1991. otišao u Hannover, u posjet stricu, mislio sam na 15 dana, ispalo je da sam u Njemačkoj ostao 17 godina. Buknuo je nesretni rat… Moj je otac tražio da ostanem kod strica, tako sam zaigrao za Hannover 96, kratko u amaterskom sastavu, pa za prvu momčad.
Onda ste iz Hannovera nanizali prijelaze u Bundesligi: Union Berlin, Hansa Rostock, Borussia Dortmund, pa HSV, na kraju Bayer Leverkusen.
– Nisam bio lutalica, uvijek sam do kraja poštovao svoje ugovore, najduže sam igrao za HSV, šest godina…
U Hamburgu ste postali igrač-simbol, navijači su vas obožavali, skandirali vaše ime, nazivali vas „Nogometni Bog“, „Naš kralj iz Hamburga“, ali svi pamte vašu oproštajnu utakmicu, na Nordtribüne izvješen je transparent: „Hvala, Sergej, na šest godina strasti".
Bilo je razgovora, poziva, jer moja baka je, po majci, rođena u Trilju. Međutim, jedva sam dočekao poziv izbornika BiH. Kažu mi da su zbog mene organizirali utakmicu u Córdobi protiv Argentine, da se registriram. Izgubili smo 0:5…
– To sam ja bio. Borio sam se srčano za dres svakog kluba, kao da mi je svaka utakmica posljednja. Zato sam, premda stranac, bio uvažavan, zaslužio počast kapetanske trake HSV-a.
Na račun sjajnih igara tražili su da optirate za „Elf“, niste prihvatili poziv za njemačku reprezentaciju.
– Malo je poznato da sam imao više ponuda i to iz više država, pogotovo našeg okruženja. Međutim, ja sam Mostarac, tu pripadnost vučem od mojeg pradjeda. Ne bih mogao igrati pod drugom zastavom…
Hrvatska?
– Bilo je tih razgovora, poziva, jer moja baka je, po majci, rođena u Trilju. Međutim, jedva sam dočekao poziv izbornika Mušovića, odmah sam se odazvao. Prva utakmica u Córdobi, protiv Argentine, uoči Svjetskog prvenstva u Francuskoj, govorili su mi, priređena je zbog mene. Bio sam ozlijeđen, zato sam ušao u igru par minuta pri kraju, toliko da se registriram. Izgubili smo 0:5… Poslije sam imao 47 nastupa, žalim da se u tih osam godina ni jednom nismo uspjeli plasirati na svjetsko ili europsko prvenstvo.
Zaista, „zmajevi“ su izgubili niz važnih susreta, doslovno odlučujućih, čak u sedam navrata. Sigurno najviše žalite za onih 1:1 protiv Danske na Koševu, trebala vam je pobjeda za plasman na Euru 2004. u Portugalu?
– Imali smo tu priliku, šteta, jer bilo je tu pravih igrača, Bolić, Salihamidžić, Baljić, Spahić, Hibić i drugih, uz mene… Od prevelike želje smo izgorjeli, pred više od 40.000 naših navijača. Baš ta utakmica bila je glavna tema naših razgovora uoči utakmice protiv Italije. U Zenici je ambijent bio paklen, navijači su nas nosili, igrači su pokazali pravi domoljubni karakter.
Nije vam bilo lako, prošli ste te dvije utakmice doigravanja najprije protiv Walesa u Cardiffu, pa Italije kroz ušicu jedanaesteraca.
– Kažem vam, psihička priprema je odlučila. U oba susreta gubili smo s 0:1, uspjeli izjednačiti, u produžecima smo mogli doći do pobjede. Na kraju smo bili bolji s bijele točke. Pokazali smo čvrstinu, pripremali smo se i za tu situaciju, vježbali se jedanaesterci.
Samo čas, vratimo se na kraj vaše igračke karijere, to kako ste napustili reprezentaciju...
– Nisam bio zadovoljan stanjem, načinom rada vodstva saveza. Mene se, kao kapetana, ipak nešto pitalo, nisam mogao podnijeti činjenicu da je bilo previše politike. No, ima toga i danas, još moramo dosta popraviti u tim odnosima.
Onda ste nekako nestali sa scene, premda ste, kako to svi tumače, stalno bili na usnama navijača.
– Nisam nestao, nego sam ganjao licencu. Bio sam u nekim kombinacijama za izbornika, nudila mi se uloga sportskog direktora HSV-a. Nisam se u tome nalazio, jer sam svoj čovjek, nisam od onih koji klimaju glavom.
Kako je došlo do ovog angažmana, vi ste u stvari pravi narodni izbornik? Čak ste bili kritički raspoloženi u odnosu na Vicu Zeljkovića, predsjednika nogometnog saveza.
Odavno sam fan vaše reprezentacije, uzimam je kao primjer skladnog, uspješnog rada i zajedništva. To kažem i u svlačionici. Kad mogu Hrvati, onda smo u stanju i mi, istog smo podneblja i karaktera
– Čujte, dobivao sam signale... Kad me predsjednik nazvao, nisam mu se odmah odazvao. No, Zeljković je bio uporan.
Zeljković je iz Banje Luke, Republike Srpske, danas svi tumače kako je pokazao pragmatičnost, to jest da je, u vašem izboru, nogomet pobijedio politiku.
– Razgovarali smo, dogovorili se, iznenadio me kad mi je ponudio ugovor na četiri godine. Što se tiče reprezentacije, sada su bolje okolnosti…
Prigodom objave izbora igrača, naglasili ste da taj kadar ima budućnost, čak ste kazali za period od desetak godina, željeli biste ostati na kormilu?
– Volio bih nastaviti sa svojim stožerom, ali sve ipak ovisi o rezultatima. Znate kako je danas u nogometu, često presuđuje semafor. Vidjet ćemo…
Cilj je logičan, proći grupno natjecanje, odvesti reprezentaciju u drugu rundu, u nokaut-nadmetanje.
– Polako, nisam navikao praviti daleke planove, fokusiran sam sa svojim ljudima uvijek na prvu utakmicu. Igramo na otvorenju protiv Kanade, dakle domaćina. Tu nam je čast podario ždrijeb. Bez obzira na to što Kanađani imaju izvanrednu momčad, treba nam pozitivan rezultat. Tek onda ćemo pogledati na susret sa Švicarskom…
Naš izbornik Zlatko Dalić oglasio se, poželio je „da nam Bog da pa da se na mundijalu susretnemo s Bosnom i Hercegovinom“, jeste li možda pogledali, proračunali kada bi to moglo biti?
– Rekao sam vam da se tim kalkulacijama ne bavim. A da bi to bilo divno, ne trebam ni govoriti. Inače, ja sam odavno fan vaše reprezentacije, uzimam je kao primjer skladnog, uspješnog rada, primjernog zajedništva. To kažem i u svlačionici. Kad mogu Hrvati, onda smo u stanju i mi, istog smo podneblja i karaktera.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....