Bila je sredina prosinca 2019. godine kada je Manchester City otpuhao Arsenal s terena nakon uvodnih petnaest minuta derbija koji to više nije bio. Dok su dolje na terenu Kevin De Bruyne i Raheem Sterling zavodili zulum, završilo je 3-0, Pep Guardiola je likujući od zadovoljstva na aut-crti pozivao pomoćnika da mu stisne peticu i pet dana kasnije nemalo se iznenadio gledajući kako taj isti pomoćnik, Mikel Arteta se zvao, razdužuje stvari i sjeda u automobil s Arsenalovim ljudima.
"Pet godina si bio kod nas, odigrao 150 utakmica. Osim što si naš čovjek, vjeujemo u tvoj trenerski potencijal. Računaj na punu slobodu", ljudi od povjerenje vlasnika Stana Kroenkea iz drugog su pokušaja slomili mladog trenera. U prvom naletu se obranio željom da kao šegrt ispeče zanat u blizini top menadžera, pa je klub izabrao Unaija Emeryja.
Kada je šest mjeseci kasnije, u svibnju 2020. godine, usred onog kaosa uzrokovanog koronom isporučio FA Cup, javnost je povjerovala da je Arsene Wenger u sjevernom Londonu dočekao legitimnog nasljednika. Došao je trener spreman zalijevati nasljeđe Francuza koji je u prethodnih dvadeset godina redizajnirao klub iz temelja: nogomet baziran na posjedu, tehnička virtuoznost, napad kao najbolja obrana. Ovih dana, s osiguranim naslovom prvaka, Artetu je, međutim, lakše usporediti s - Alexom Fergusonom.
Posljednje tri sezone ‘topnici‘ su sa 44-godišnjim Baskom na klupi završavali na drugom mjestu. Da su i ovu kampanju zaključili sa srebrnom medaljom oko vrata, lako je moguće da bi netko po putu izgubio strpljenje i potražio izlaz u zaokretu. Nakon previše proklizavanja ovog proljeća navijače je počelo izdavati strpljenje. Mediji su već izvjesno vrijeme otvoreno sumnjali u šampionsku crtu društva s Emiratesa: ‘zamalo pa muškarci‘ (nearly men) uvriježio se termin na stranicama tabloida.
Sličnu muku na putu do izgradnje dinastije svojedobno je na Old Traffordu prolazio Sir Alex, najveći menadžer u povijesti Manchester Uniteda. Dočekan kao spasitelj, Škot je prvu sezonu na klupi završio na 11. mjestu. Godinu zatim razbuktao je euforiju lansiravši ‘crvene vragove‘ na mjesto doprvaka, ali samo kako bi ponovno zaronio nazad među mediokritete. U sezoni 1988/89 Unied je bio jedanaesti, pa u svibnju 1990. zaronio još niže, do 13. mjesta. Tko zna kako bi danas izgledala Fergusonova biografija da u proljeće 1990. napokon nije pokazao šefovima jedan trofej: teškom mukom, u replayu, pobijedio je Crystal Palace u finalu FA Cupa.
Rana karijera obilježena sinkopama nije jedina sličnost koja će Artetu lakše povezati s Fergusonom, nego s Wengerom. Način na koji Arsenalov menadžer vidi i interpretira nogomet stilski je bliži Fergusonu, Joseu Mourinhu ili Antoniju Conteu, nego Wengeru, Guardioli ili Jürgenu Kloppu. To u prijevodu znači naglasak na defanzivnu stabilnost. Uredno pisanje zadaće je važnije od lepršavosti i spektakla. Za razliku od rock and rolla na terenu koji obećava sjajnu zabavu, kontrola i ravnoteža među momčadskim linijama jamče rezultat.
Sazidan na dvije stopeske stijene, Williamu Salibi i Gabrielu Magalhaesu, Arsenal je ove sezone inkasirao najmanje golova u Premier ligi (samo 26) i na drugoj strani zabio čak 32 iz prekida igre. Pritom se vratar David Raya hvali rekordnim brojem čistih mreža (19), a podatak da su ‘topnici‘ bodove u osam navrata čupali 1-0 pobjedama na tribinama je ove sezone oživio davno zaboravljeni ‘one-nil-to-the-Arsenal‘ refren. Pjesmica je krajem osamdesetih, dok je momčad Georga Grahama igrala najdosadniji nogomet na svijetu, bila svijetao primjer navijačke autoironije. Umiremo zijevajući, ali barem se trudimo da stvar izgleda zabavno...
Arsenal je u prvim danima Artetina mandata zaista imao priliku zabavljati publiku, jer menadžer je u svlačionici zatekao Mesuta Őzila kao najsuptilnijeg među svjetskim asistentima, a onda i Pierrea-Emericka Aubameyanga te Alexandrea Lacazettea, dvojicu golgetera iz elitnog razreda. Svu trojicu, baš kao i žestokog ali nepredvidljivog Granita Xhaku, Arteta je ispratio iz kluba ocijenivši da nisu karakteri kakve treba za najveće stvari. Zamjenske karaktere pronašao je u Martinu Ødegaardu, nogometašu čiji se kreativni talent ugasio u madridskom Realu, te u Bukayu Saki kao najboljem proizvodu klupske akademije. Kiteći oko njih različite profile, od Kaija Havertza i Leandra Trossarda u napadu do Bena Whitea, Jurriena Timbera i Ricarda Calafiorija u obrani, Arteta je napokon došao na svoje. Prva titula engleskog prvaka poslije 22 godine čekanja - nikad Arsenal nije tako dugo čekao na naslov - i prilika da već kroz deset dana priča preraste u ‘double‘, sezonu okrunjenu klempavim peharom Lige prvaka.
Nogomet ponekad piše baš čudne priče. Najromantičnije poglavlje Arsenalove povijesti ispisano je u zenitu dosadne ere Georgea Grahama: pobjeda na Anfieldu 2-0 u posljednjem kolu sezone 1988/89, taman dovoljna da ‘topnici‘ preotmu naslov Liverpoolu pred nosom, opjevana je u bestselleru Nicka Hornbyja ‘Fever Pitch‘. U razdoblju Wengerova nogometnog modernizma navijačima su trofeji zapravo rijetko servirani, tako da je nasljeđe izgrađeno više na uspomenama nego na plemenitim metalima. U posljednjem ‘twistu‘ ovo s Artetom lako bi moglo prerasti u dinastiju, a do jučer još mirisalo je na još jedan fijasko u nizu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....