Liverpool, Manchester United, Arsenal. Tko su tri najtrofejnija engleska nogometna kluba znaju i ptice na grani, ali što povezuje Sir Alexa Fergusona (84), Jürgena Kloppa (59) i Mikela Artetu (44) ipak je pitanje drugačijeg tipa, koje traži i razmišljanje i analizu. Riječ je ponajprije o tri trenera, koja su ušla u povijest svojih klubova kao oni koji su prekinuli višedesetljetnu sušu u osvajanju naslova engleskog prvaka.
Arteta je najsvježiji primjer jer je ovoga svibnja osigurao Arsenalu prvu titulu poslije one iz 2004. godine, odnosno u sjevernom Londonu se slavi po 14. put u povijesti poslije 22 godine čekanja. No, to je još uvijek manje od onog što su do 2020. proživljavali navijači Liverpoola, kada im je Jürgen Klopp podario 19. naslov prvaka nakon okruglih 30 godina. Između njih stao je Manchester United, koji je 1993. postao prvak nakon što to nije bio 26 godina, a okrunio ga je Alex Ferguson.
Plakali su dakle i veliki i bogati u zemlji koja je izmislila nogomet, što je samo potvrda koliko je trnovit i težak put do uspjeha u sportu. Kako su ga poslije toliko sezona posrtanja i razočaranja ostvarili najveći engleski klubovi, to je glavna tema za upitati se i primjer kojeg bi valjalo slijediti. Kompleksni su i opširni odgovori, ali svode se uglavnom na hodanje zacrtanim putem, ma kakve se prepreke pritom pojavljivale. Strpljenje, vizija i plan. Imali su to Manchester United, Liverpool i Chelsea, a njihovi heroji Ferguson, Klopp i Arteta nisu uspjeli preko noći. Ferguson i Arteta postali su prvaci u svojim sedmim sezonama na klupi Uniteda i Arsenala, dok je Klopp bio nešto brži, pa mu je to s Liverpoolom uspjelo u petoj.
Tko uopće može zamisliti da je to moguće negdje drugdje? Dovoljno je uzeti primjer madridskog Reala i Barcelone, Bayerna, Juventusa, Milana, Intera, kod nas naravno Dinama i Hajduka. Koji bi trener izdržao i dvije ili tri godine na klupi, a da nije uzeo naslov prvaka? Ili ga nema ili ga se teško sjetiti. Baš zato Engleska nudi nešto nedoživljeno, ali i nadasve poučno.
Nezaboravna era SAF-a
Krenimo od legendarnog Škota Alexa Fergusona. Na Old Trafford je stigao krajem 1986. godine kao tvorac čuda s Aberdeenom (prekinuo stogodišnju dominaciju Celtica i Rangersa u škotskoj ligi i osvojio Kup pobjednika kupova 1983. svladavši u finalu Real iz Madrida), ali za engleske pojmove bio je tek 45-godišnji početnik. Kada je odlazio u proljeće 2013. ostavio je Manchester Unitedu eru s čak 38 osvojenih trofeja i rekorde koji dugo neće biti srušeni. No, prvu titulu prvaka uzeo je tek 1993., dok je u prve četiri sezone na klupi samo jednom bio drugi. Početkom 1990. prijetio mu je i otkaz, ali nakon što je u 3. kolu FA kupa svladao Nottingham Forest s minimalnih 1:0, uprava kluba s Old Trafforda je rekla da sve ostaje po starom.
Pokazalo se to najboljim potezom ikada jer već četiri mjeseca kasnije Manchester United osvaja FA kup, a 1991. Ferguson u Europi ponavlja Aberdeen kada s Manchester Unitedom također osvaja Kup pobjednika kupova, a rezultatom 2:1 pala je Barcelona, uz dva pogotka njezinog bivšeg napadača Marka Hughesa kojeg je Fergie doveo k sebi. Bio je to početak stvaranja Uniteda, jačeg čak i od onog kojeg je vodio Matt Busby od 1945. do 1969. i opet u sezoni 1970./1971. Ferguson je potpisao 13 od 20 naslova engleskog prvaka koje je United dosegnuo, a dvaput je osvojio i Ligu prvaka. Prošlo je već 13 godina od njegova povlačenja, a na Old Traffordu nisu našli ni približno dobru zamjenu, a pitanje je i kada će. Možda ih je izdalo i strpljenje kojeg američki vlasnici obitelj Glazer i manjinski suvlasnik, ali i glavni kreator sportske politike, britanski milijarder Jim Ratcliffe, ipak nemaju u odnosu na one koji su dovodili i vjerovali Fergusonu kada stvari nisu išle u željenom smjeru.
Za vrijeme Fergusonove dominacije najviše je patio Liverpool, koji je dotad bio najtrofejniji engleski klub, ali poslije Heyselske tragedije iz svibnja 1985. u finalu Kupa prvaka Liverpool - Juventus, počeo je njegov pad. Kenny Dalglish je 1990. bio posljednji trener u prošlom tisućljeću, koji je na Anfield donio pehar prvaka Engleske, a trebalo je proći čak 30 godina da crni niz prekine njemački strateg Jürgen Klopp. On je veliki ugled zaradio trenirajući Mainz i Borussiju iz Dortmunda, ali kada je u jesen 2015. angažiran na klupi Liverpoola, nije bilo garancije da išta značajno može promijeniti. No, Nijemac je bio spreman zasukati rukave i ući u rudnik, a njegova zarazna energija i odlučnost u potezima koje je vukao, donijeli su mu veliki kredit kod vlasnika, koji su shvatili da tom čovjeku treba vjerovati, ma što napravio.
Kloppova vizija
Kao i Ferguson, Klopp je znao i pronaći igrača koji mu treba i savršeno ga uklopiti u cjelinu i igru kojoj je težio, a dugoročno to donosi uspjeh. Klopp je odlično balansirao i s novcem, nije se samo kupovalo, već i unosno prodavalo kada je bila prilika, a iz sezone u sezonu bodova je bilo sve više. Nije Nijemca pokolebalo što je 2019. osvojio 97 bodova, a bio samo drugi jer je Guardiolin Manchester City osvojio bod više, već je sezonu kasnije dostigao savršenstvo i naslov osigurao sedam kola prije kraja prvenstva. Kako je prije toga u vitrine donio i pokal prvaka Europe, bila je to konačna nagrada i za klub i za njega, zajednički plan rada koji je ispoštovan do u detalje u kojem ni najsitnija karika nije zakazala.
Baš u toj sezoni kada je Liverpool osvojio, pojavljuje se na sceni i treći junak ove priče, španjolski Bask Mikel Arteta. On je zanat izučavao kod Josepa Guardiole, ali angažirao ga je londonski Arsenal, koji je neočekivano kratko držao na klupi Unaija Emeryja, koji je naslijedio 2018. legendarnog Arsenea Wengera, nakon što je Francuz londonske Topnike vodio nešto manje od 22 godine.
Od neformiranog trenera do pobjednika
U studenom 2019. Emery je dobio otkaz, a Arteta kao 37-godišnjak dolazi u sjeverni London kao mladi i još neafirmirani trener, ali silno željan rada i napredovanja poslije vrlo dobre igračke karijere. Posrećilo mu se da u proljeće 2020. odmah osvoji engleski FA kup, što mu učvršćuje poziciju i daje neophodno vrijeme da bi proveo svoje ideje. Njegova je sreća bila i što je Arsenal za razliku od prije bio spreman na velike, odnosno nikad veće investicije u igrački kadar, koje su se iz godine u godinu povećavale. Ipak, kada lani nije uzeo veliki trofej, simptomatično je bilo da mu ugovor koji vrijedi do ljeta 2027. nije produljen.
Mnogi su tvrdili i kako bi još jedna sezona bez naslova prvaka Engleske ili Europe donijela i prijevremeni rastanak Arsenala i Artete, što bi značilo da je ove godine uhvatio posljednji vlak, a još ima priliku i za dvostruku krunu jer 31. svibnja u Budimpešti igra finale Lige prvaka protiv Paris Saint Germaina. Nije Arteta pokupio ni simpatije za stil igre, kojeg većina vidi ziheraškim s osloncem na obranu i prekide igre, ali njemu je jedino bitno bilo osvojiti titulu. Poslije toga sve loše se briše i u očima neutralnih promatrača, dok će ga navijači Arsenala pamtiti desetljećima kao onog koji je prekinuo sušu dugu 22 godine. Hoće li u sezonama koje dolaze ostati na tragu takvih veličina kao što su Ferguson i Klopp ostaje pričekati, ali da je napravio veliki korak dvojbe nema.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....