Za sve je zapravo kriv Steve Nash, dvostruki MVP prije 20 godina, kad je 2005. iza njega tridesetak bodova ostao Shaquille O‘Neal, a onda 2006. prilično daleko tada mladi LeBron James. Dva desetljeća kasnije Kanada ponovo ima najboljeg košarkaša svijeta. Ako MVP nagrada u NBA ligi uopće donosi tu titulu s obzirom na to da se sezona kluba, samim time i pojedinca, uvijek mjeri po onome što se napravi u doigravanju. Međutim, kad je Shai Gilgeous-Alexander u pitanju, tu spora nema. Ili barem ne bi trebalo biti. Friški dvostruki uzastopni MVP je ujedno i aktualni prvak, MVP prošlogodišnjeg finala, pred kojim je okršaj sa Spursima za novu konferencijsku krunu. Najbolji igrač najbolje momčadi lige već je desetljećima ono što glasači za pojedinačne nagrade - točno 100 novinara i analitičara - najviše cijene.
I zato je Shai Gilgeous-Alexander dvaput zaredom MVP sezone, što potkrepljuju i brojke - 31,1 poen, 4,3 skoka i 6,6 asistencija po utakmici. Usput je kroz te dvije sezone u nizu od 140 uzastopnih utakmica s 20 i više poena (ne računajući doigravanje), čime je srušio rekord Wilta Chamberlaina od 126, koji je stajao više od šest desetljeća.
Naravno, kao i u svakom izboru, može se problematizirati i ovaj u kojem je Shai ostavio Nikolu Jokića, najboljeg skakača i asistenta lige, što se nije dogodilo nikad u povijesti, više od 300 bodova iza sebe, dok je treći bio Victor Wembanyama, jednoglasni obrambeni igrač godine, s još sedamdesetak manje, da bi Luka Dončić, koji je također imao dobre argumente u ovom glasovanju, ostao bez ijednog glasa za prvo mjesto. Njih je, pak, Gilgeous-Alexander dobio 83 od 100, što potvrđuje da ovaj izbor nije bio neizvjestan.
Shai Gilgeous-Alexander i Oklahoma City već su gotovo godinu dana na krovu svijeta. I tu žele ostati. Nepunih sedam godina nakon što je Kawhi Leonard svoj potpis za Clipperse uvjetovao time da mu se u Los Angelesu priključi Paul George, što je dovelo do razmjene u kojoj su Gilgeous-Alexander, Danilo Gallinari, uz četiri picka prve runde, preselili u srce američkog teritorija. Pritom se Clippersi nisu s prevelikim oduševljenjem rastali od Kanađanina, koji se u svojoj prvoj i jedinoj sezoni u Los Angelesu nametnuo za startera i nudio sliku potencijalnog superstara. Međutim, s obzirom na to da su zauzvrat dobili Leonarda, koji je tek nešto više od mjesec ranije s Torontom osvojio svoj drugi naslov i drugi put u karijeri postao MVP finala, dok je i George u to vrijeme uživao status ponajboljeg "dvosmjernog" igrača lige, Clippersi zapravo nisu "ni trepnuli" na - ispostavilo se - previsoku cijenu ove razmjene.
I dok je kanadski play u dresu Thundera izrastao u najboljeg igrača lige, jedan od pickova iskorišten je za Jalena Williamsa, nominalno drugog igrača ove šampionske momčadi. Usput je Sam Presti genijalno slagao ovu momčad kroz draft i s raznim "otpacima", koji su se u prošloj i ovoj sezoni pokazali kao sjajni dodaci osovini koju još čini Chet Holmgren, ali značajne uloge - prije svega obrambene - imaju Isaiah Hartenstein, Lu Dort i Alex Caruso.
Međutim, sve to ne bi značilo ništa bez Shaijeve napadačke genijalnosti, mogućnosti da protiv bilo koje obrane isporuči svojih tridesetak poena. Lakoća s kojom dolazi do koševa često je zapanjujuća, podsjeća na moć kakvu je imao James Harden u svojim MVP danima, na trenutke čak i onu kakvu je nekad znao iskazivati Kobe Bryant. Zato, iako je uspjeh Oklahoma Cityja produkt sustava, tu se može primijeniti ona Hardenova po kojoj je "on bio sustav". Kao što je i Shai u napadu aktualnih prvaka.
I vratimo se sad na Nasha, koji je spomenut u uvodu ovog teksta, odnosno na njegovu "krivicu" za Shaijeve MVP nagrade. Nash je sve pokrenuo, kad je Kanađanima na prijelazu stoljeća pokazao da hokej ne mora biti njihov "prvi i jedini" izbor. Nakon toga su uzastopni prvi pickovi na NBA draftovima postali 2013. Anthony Bennett i 2014. Andrew Wiggins, u posljednjih petnaestak godina, uz Shaija, "lottery" pickovi su bili Tristan Thompson, Kelly Olynyk, Nik Stauskas, Trey Lyles, Jamal Murray, RJ Barrett, Bennedict Mathurin i Shaedon Sharpe, isprofilirali su se igrači kao Dillon Brooks, Lu Dort, Nickeil Alexander-Walker... Kanada je u međuvremenu osvojila svjetsku broncu, svoju prvu medalju na velikoj sceni, drugu ukupno nakon olimpijskog srebra prije gotovo cijelog stoljeća u Berlinu 1936.
Shai Gilgeous-Alexander stoga nije iznimka kakva je bio Steve Nash, on je "samo" predvodnik jedne sjajne kanadske generacije koja bi na svom vrhuncu trebala biti na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. Vođa u klubu, vođa u reprezentaciji, dokazani pobjednik koji će još dugo biti dio NBA elite, ali do svake sljedeće MVP titule će mu put biti sve teži. Razlog se zove Victor Wembanyama, njegov ovogodišnji protivnik u finalu Zapada, koji bi s novim očekivanim iskorakom u 23. godini trebao preuzeti "žezlo" koje je Amerikancima oduzeto nakon što je James Harden 2018. bio MVP. Od tada je dvaput zaredom najcjenjeniju pojedinačnu nagradu osvajao Giannis Antetokounmpo, triput je MVP bio Nikola Jokić, jednom Joel Embiid i sada dvaput Gilgeous-Alexander. Grčka, Srbija, Kamerun i Kanada. I to Amerikance "peče"...
Pritom budućnost ne nudi drukčiju sliku s obzirom na to da dvostruki uzastopni MVP nema namjeru stati, dok je konstantu potvrdio s četiri sezone zaredom s više od 30 poena u prosjeku. I to je uspio samo Wilt Chamberlain, koji je imao još jedan sličan niz s tri zaredom, dva takva napravio je i Michael Jordan, po jedan Oscar Robertson, Kareem Abdul-Jabbar, Bob McAdoo i James Harden.
U predvečerje obrane naslova prvaka, Shai Gilgeous-Alexander je na gomilu načina pokazao i dokazao da mu je već s 27 godina mjesto u društvu nekih NBA velikana, ljudi koji su obilježavali ere u ovoj ligi. Jedan od tih je i Steve Nash, koji mu je već predao titulu najvećeg kanadskog košarkaša svih vremena, što je ne tako davno zvučalo kao nemoguća misija za bilo kojeg igrača iz "zemlje hokejaša".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....