Jakša Vulić nešto manje od pola stoljeća čovjek je košarke. Rođeni Splićanin (1964. godište) prilično je kasno zagazio u svijet igre koja će mu obilježiti život...

- Već sam bio srednjoškolac kada sam se priključio Jugoplastici i krenuo s ozbiljnim košarkaškim radom - započeo je naš sugovornik.

- Nešto prije toga u Splitu je bilo kadetsko prvenstvo Jugoslavije, gledao sam svoje vršnjake Perasovića, Sobina, Burića... te bio uvjeren kako sam bolji od njih. No, kada sam počeo ozbiljno trenirati, suočio sam se s realnošću. Ipak, bio sam uporan... Prvi trener bio mi je Kiki Karković, a pokušavao sam i nešto s nogometom. Bio sam na nekim selekcijama u Hajduku, u isto vrijeme kad i, primjerice, Aljoša Asanović.

Vulić je relativno rano napustio Split, ne odigravši za seniore Jugoplastike ni utakmicu. Nakon što je odslužio vojsku, zaputio se u Zagreb...

DAMIR KRAJAČ/Cropix

- Bilo je to 1984. Želio sam biti novinar i upisao Fakultet političkih znanosti. Istodobno, po preporuci znalca Branka Radovića, stigao sam u KK Novi Zagreb, kod trenera Boška Božića Pepsija. U to vrijeme klub je igrao republičku ligu, a najveći rivalitet postojao je sa susjednim Zapruđem. Odmah smo ušli u B ligu Jugoslavije i zadržali se četiri sezone, da bismo 1989. ostvarili plasman u najjači razred. To smo ostvarili završnom pobjedom protiv skopskog MZT-a, tom sam prigodom ubacio 31 poen. Pamtim nezaboravne suigrače Ozmeca, Gnjidića, Joška Vukičevića, za nas su tih godina igrale marke poput Ace Petrovića, Ušića...

Cibonu imali na konopcima

U to doba stvarao se mit o klubu iz Trnskog, a navijači pjevali: ‘Nek poskupe kruh i keksi, samo da je trener Pepsi‘.

- Stoji ocjena da je taj klub Pepsijevo djelo, stoga danas dvorana u Trnskom s pravom nosi njegovo ime. U to vrijeme jugoslavenska liga bila je najjača u Europi, a Novi Zagreb je bio dio svega. Iako smo prve sezone ispali, vratili smo se uoči početka rata. Trebali su nas tada pojačati Željko Obradović i Milenko Savović, ali raspale su se i država i liga.

Prve godine hrvatske samostalnosti lansirale su Zagreb i prema međunarodnim dometima.

- U sezoni 1992./93. igrali smo četvrtfinale Kupa Radivoja Koraća, suparnik nam je bila Barcelona. Kod kuće smo izgubili, ali Barcu smo dobili na njezinu terenu, Barcu za koju su igrali San Epifanio, Savić, Jimenez. Ispali smo, ali znali smo izbaciti Fenerbahče, pobijediti Milano na njegovu terenu, nositi se s tada jakim PAOK-om, za koji je igrao jedan Walter Berry.

Zanimljivi su i događaji iz prvog hrvatskog prvenstva.

- Igralo je tada šest klubova, a svima je prva asocijacija Cibonin naslov, i to nakon što su iz Zadra predbacivali Cibosima da su se preplašili uzbuna u Zadru pa ishodili da gostovanje u finalu odrade u Rijeci. Malo tko, međutim, spominje naše polufinale s Cibonom. U prvoj utakmici smo pobijedili košem Darka Krunića, a na poluvremenu druge vodili s deset razlike. Cibonin trener bio je Aco Petrović, dok se Mirko Novosel nazivao nekom vrstom supervizora. Mi, dakle, u drugoj imamo opipljivu prednost, a igralo se na dvije pobjede. Stoga se Novosel morao spustiti do klupe, a Cibona se domogla pobjede, kasnije i naslova. On je bio važan, ali još važnije je bilo to što su finalisti išli u Euroligu.

Sustav nije bio održiv

U to vrijeme hrvatska reprezentacija iščekivala je kvalifikacije za Olimpijske igre u Barceloni, kamo se plasirala i tamo došla do srebra, odigravši vječno finale protiv američkog Dream Teama. Zanimljivo, ime Jakše Vulića bilo je u nekim razmišljanjima povezivano s nacionalnim dresom.

- Repka je imala velike zvijezde u Draženu, Kukoču, Rađi, Stojku, ali "problem" je bio playmaker. Na kraju su u Barcelonu otišli Alanović i Gregov. Igrao sam protiv njih i kazat ću samo da sam im bio konkurentan.

NIKOLA VILIC Cropix

Vulić je, danas bi se reklo, bio combo bek. Igrao je playa, ali jednako dobro i dvojku, beka šutera. Nakon deset godina u Trnskom zaigrao je još u Šibeniku i Vinkovcima, potom se vratio Pepsiju, a karijeru okončao u Hironu. Kada je riječ o njegovu Zagrebu, koji više ne postoji, Jakša priča:

- Teško mi je što tog kluba više nema. Imali smo posebnu atmosferu u svlačionici, ali i u kancelarijama, na tribinama. To može znati samo netko tko je bio unutra, dio svega. Bila su, istina, druga vremena, malo je bilo novca. Ali, paradoks je baš u tome, kad se došlo do love, osvajalo trofeje, zaigrala i Euroliga, sve se srušilo. Sustav, jednostavno, nije bio održiv, dugovi su se nagomilali. Nestanak Zagreba velik je gubitak za hrvatsku košarku. U tom klubu igrali su Sesar, Tomić, Tomas, Simon, Hezonja, Šarić...

‘Pokretanje‘ Cedevite

Nakon igračke karijere Vulić se posvetio trenerskom pozivu. Bio je i pomoćnik Boži Maljkoviću, Aci Petroviću...

- Kad sam započinjao trenersku karijeru, bio sam dio ekipe koja je rekreativno haklala, a s nama je igrao i Emil Tedeschi, koji je imao namjeru uložiti u neki klub. On i njegovi suradnici željeli su povezati fanatizam prema košarci s ulaganjem koje će imati marketinšku podlogu. Pričali smo o svemu i mogu reći da sam bio involviran da kompanija odabere baš Hiron i počne graditi veliku priču pod imenom Cedevite. Kasnije sam više puta dolazio u taj klub.

Vulićeva trenerska karijera raznovrsna je i bogata. Osim Cedevite, vodio je Zagreb, Split, Cibonu... Sa Širokim je osvojio prvenstvo i tri Kupa BiH, s Heliosom iz Domžala naslov prvaka Slovenije i Alpe Adria kup.

- Zagreb sam vodio početkom stoljeća, igrali smo tada Eurokup, suparnici Real, Milano... a u momčadi Simon, Tomasi, N. Garma, bila je to premijerna sezona generacije ‘85. U Trnsko je tada dolazio i veliki Larry Bird, tada kao skaut, prije menadžerskog angažmana u Indiana Pacersima.

Što sa Splitom i Cibonom? Kombinirano pet naslova europskog prvaka, ali Jakša je dolazio u najgore vrijeme.

- U Splitu prije desetak godina upravo su bili raspustili cijelu momčad nakon ispadanja iz ABA lige. Bile su dvije opcije: ili gašenje kluba ili predstečajna nagodba. Bilo je to teško kemijanje, baš kao i u Ciboni 2023. godine. Tada smo za PH imali samo pet registriranih seniora. U oba ta velika kluba bio sam kad su se nalazila u financijskom rasulu.

Kad baci pogled unazad, na gotovo 50 godina s košarkom, Vulić rezimira:

- Bilo je, jasno, i lijepih i tužnih trenutaka, ali znate onu omiljenu pjesmu Duleta Vujoševića u izvedbi Gabi Novak "Pamtim samo sretne dane". Blagoslovljen sam da radim ono što volim, živim od toga. Sada imam neke druge preokupacije, ali jednom trener – uvijek trener. Vidjet ćemo hoće li se pojaviti neki novi izazov takve vrste.