Dan nakon 30. godišnjice poraza koji je označio kraj prve samostalne ere hrvatske košarke, onog od Australije u četvrtfinalu Olimpijskih igara 1996. u Atlanti, u Rijeci je naša juniorska reprezentacija upisala prvi poraz na Europskom prvenstvu U-18 Divizije B, no taj je označio kraj lova na jedno od prva tri mjesta koja vode u "prvu ligu" ovog uzrasta. Pritom je način na koji su mladi Hrvati izgubili od Poljske probudio "PTSP" svih ljubitelja ovog sporta u Lijepoj Našoj. Momci koje s klupe vodi Luka Kralj imali su plus sedam (66:59) na minutu do kraja i loptu na plus jedan četiri sekunde prije isteka vremena, da ne bi uspjeli izvesti loptu sa strane, već je nju ukrao stanoviti Hubert Swirydowicz i sa sirenom pogodio tricu iz kuta za konačnih 68:66.
- Poraz je zaista bolan, posebno zbog načina na koji smo ga doživjeli. Osjećaji nisu ugodni, ali situacija je takva kakva jest i ne možemo je promijeniti. Teško je sada nešto više reći. U analizi ću krenuti prvo od sebe, zatim i od cijele momčadi. Ovo je bila naša najslabija utakmica na turniru, nažalost, dogodila se baš u prvoj eliminacijskoj utakmici.
Izborniku Kralju nije bilo lako pronalaziti riječi, kao što je to pred koji tjedan bilo teško i Peri Babiću, čija je U-20 reprezentacija također izgubila "dobivenu" utakmicu u četvrtfinalu Divizije A svog uzrasta. Pa se tako ponovno aktualizira priča o "prokletstvu četvrtfinala", kojeg se hrvatska košarka ne može riješiti sad već puna tri desetljeća. U svim uzrastima. Najduže se pamte, jasno, porazi seniora, poput onog na Eurobasketu 2003. godine, kad su Turci okrenuli minus 19, sudačke krađe u Beogradu protiv Španjolske dvije godine kasnije, onda i onih od Litve na Eurobasketu 2007. u Španjolskoj, od Slovenije 2009. u Poljskoj, od Srbije na Olimpijskim igrama 2016. u Riju...
Jednostavno, bilo je previše toga da bismo sve proglasili slučajnošću, pogotovo nakon što nam se seniorska reprezentacija od Eurobasketa 2022. nije plasirala ni na jedno veliko natjecanje, dok su nam, recimo, prošle godine sve tri mlađe selekcije igrale u Diviziji B, gdje su dvije i ostale, a juniorska - sad je to jasno - sigurno će igrati i sljedeće godine. Dodajmo i da smo posljednju medalju u nižim uzrastima osvojili još 2018.
Za sve ovo, naravno, nisu krivi Kralj i njegovi momci, čiji je zadatak bio vratiti se u Diviziju A s obzirom na to da je to bio glavni motiv Hrvatskom košarkaškom savezu za organizaciju ovog turnira. Nisu uspjeli i zbog toga ih ne treba razapinjati, pogotovo jer se još uvijek radi o djeci pred kojima je cijela karijera. Pritom "tragedija na Zametu" neće biti problem ako ova generacija iznjedri nekog budućeg hrvatskog reprezentativca, za što je, recimo, potencijal pokazao šuter Tomislav Vučković, koji je u petak jedini bio na razini četvrtfinala, dok su tijekom turnira pažnju na sebe skrenuli i Martin Salamunić, Josip Šantro, Patrik Dorotić, Zdravko Perić...
Kako se radi o jedva punoljetnim klincima, tu sad treba biti vrlo oprezan kako ne bismo nastavili ponavljati greške iz prošlosti, kad smo zbog ovakvih ili sličnih stvari znali otpisati cijele generacije, na određeni način dignuti ruke od igrača čiji talent nije u rangu nekih "čuda od djece" kakve smo nerijetko znali imati. Prevedeno, na sustavu u kojem su posljednjih godina - otkad je Kruno Simon postao sportski direktor Saveza - napravljeni neki pozitivni pomaci, treba nastaviti ustrajati.
I to je jedini način da se ovakve stvari ne bi događale, da nam se u budućnosti s našim košarkašima ne mora "buditi PTSP", da više ne koristimo tu krilaticu "prokletstvo četvrtfinala"...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....