Bivši hrvatski reprezentativac se vratio kući: ‘Mogao bih potegnuti 40 minuta, ali kakvog bi to imalo smisla?‘

Filip Krušlin se vratio u stilu. Nije ga u našoj ligi bilo cijelo desetljeće, sljedeće će godine biti okruglih dvadeset otkako je prvi put, tada još kao junior, zaigrao za prvi sastav Cibone, pa i debitirao u Euroligi: "Rozić mi je dao loptu, probio sam sa strane i pogodio i iz floatera", a u međuvremenu je godinama bio reprezentativac, internacionalac. Da bi ovo ljeto pristupio, s 37 na leđima, Virtusu, klubu koji je do ove sezone bio Cedevita Junior.

U prvoj utakmici je Krušlin riješio pitanje pobjednika u Rijeci. Na 93:93 strpao je tricu za pobjedu, a nekako je sve to podnio najmirniji. Dok su suigrači bacali po njemu, on se doimao kao da je upravo pogodio najlakši šut na svijetu...

- Bilo je vjerojatno i logično da na koncu ja preuzmem odgovornost na sebe, s obzirom na momčad koja je dosta mlada. Doduše, bilo je tu i drugih igrača koji su mogli u realizaciju, jer smo generalno dobro šutirali cijelu utakmicu. I da je na nekog druga otišla ta zadnja lopta, ne bi bilo nelogično. Meni je drago što je to tako ispalo prvenstveno zbog kluba, zbog suigrača koji naporno rade. I ovu pobjedu treba gledati kao poticaj za dalje.

Filip Krušlin

DAMIR SKOMRLJ Cropix

U Rijeci se igrala čudna utakmica. Na šest i pol minuta do sirene Virtus je gubio 12 razlike.

- Tada nas je vratio Delvin Barnstable u život, jer da nije bilo njega, ne bismo stigli više do šanse. Opet, sve što je pozabijao bilo je iz igre, pronalazili smo ga na otvorenim pozicijama, ali trebalo je zabiti tih 15 poena u završnici. Realno, kad smo stigli tih 12 poena zaostatka, pa poveli, trebali smo i bolje zatvoriti utakmicu, jer smo bili u dobrom ritmu, ali napravili smo neke greške. I one su logične, jer smo mlada momčad, a takav je Kvarner, pa je tu bilo nekih situacija koje su išle gore-dolje. Ukupno je to bilo zanimljivo za pogledati, doduše ne za trenere, jer kad se primi preko devedeset poena...

Važna je otvarajuća pobjeda za Virtus. Oni pripadaju onom krugu momčadi iza Cibone, Zadra i Splita, krugu momčadi između četvrtog i 12. mjesta, a tu će nijanse odlučivati o poretku...

- Slažem se, bit će tu kroz sezonu ovakvih i onakvih dana. Ali, to je logično, jer je i logično da se daje šansa mlađima. Moj osobni stav, ne znam kakav je klupski, ali sumnjam da je različit, jest da je sasvim svejedno završi li se sezona na petom ili osmom mjestu. Po meni je bolje biti osmi, a da se pri tome dobije perspektivni mladi igrač, nego ganjati neki rezultat, koji ti zapravo malo toga znači. Naravno, ti mladi koji dobivaju šansu, istu tu trebaju zaslužiti svojim radom, ali naši se klinci silno trude, treniraju i iz utakmice u utakmicu bit će sve bolji. I ovakve utakmice kakva je bila ova u Rijeci dat će im veliko iskustvo, dovesti u šansu da jednog dana oni zabiju zadnji šut i njime donose pobjedu. Tako se postaje igrač...

A kakav je Filip Krušlin u ovim poznim igračkim godinama?

- Fizički se osjećam jako dobro. Nisam se vratio jer se raspadam, došao sam ovdje iz drugačijih razloga. Imam obitelj, troje djece, najstariji je sin krenuo u školu, pa smo odlučili podvući crtu i zaključiti kako svoj život dalje vidimo u Hrvatskoj. Nikada nadalje nisam igrao u inozemstvu bez obitelji, pa ni to nije bila opcija. Dakle, ako treba, da se vratim na početak, ja mogu igrati i 40 minuta, ali u filozofiji našeg kluba i načina na koji gledamo ovu sezonu to nije potrebno. Bit će tu i poraza, ali i kroz njih će se odgajati mladi igrači, trebaju dobiti svoju šansu, jer nema tu benefita za klub da ja igram po 40 minuta. Tu sam i da pomognem tim klincima, da im dam neki savjet, pružim im sigurnost u igri. Štogod je potrebno...

Nove generacije su nešto drugačije generacije?

- Svaka je generacija drugačija. Kad sam ja kretao, tadašnji veterani, mojih sadašnjih godina, bili su posve drugačiji nego mi tada. Mislim da su današnji klinci pametni, odrastaju s puno više informacija. Nekada je bio stroži princip, nazovimo ga vojničkim, prema svima isti. Danas je to drugačije, svakom od tih klinaca treba pristupiti, posvetiti mu se. Nekada je bio veći bazen igrača, pa bi taj neki vojnički pristup još više prorijedio kvantitetu igrača. Nekada je bilo: ako ne možeš, ne možeš, ali možda ni to nije bio pravi put.

I za kraj, kako se Krušlinu vratiti u domaću ligu nakon cijelog desetljeća izbivanja iz nje?

- Pa, OK je to. Kvarner ima nekoliko mladih igrača, s time da Vučković nije mogao igrati. Vidim da sve više klubova daje šansu mlađim igračima, što ranije nije bio slučaj i mislim da je to neki put kojim bi svi trebali krenuti. Proračuni nisu kao nekada, pa je nekako logično da se okrenemo sami sebi.