Josean Querejeta bio je odličan košarkaš, u karijeri koja je trajala od 1974. do 1987. branio je boje današnje Baskonije, Real Madrida, Joventuta, Zaragoze... Postao je, između ostalog, i prvak Europe 1980. godine, u dresu Kraljevskog kluba zabio je dva poena u finalnoj pobjedi protiv Maccabi Tel-Aviva. No ono što je dva metra visoki sportaš, čije je rodno mjesto 19. ožujka 1957. postao Lazkao u provinciji Gipuzkoa u Baskiji, napravio nakon kraja karijere, nešto je što potpuno zasjenjuje njegovu igračku priču. Querejeta je postao čovjek koji je na europsku i svjetsku sportsku mapu stavio Vitoriju-Gasteiz, glavni grad Baskije.
U kratkim crtama, Querejeta je od 1988., kad je nekoliko tjedana nakon odlaska u igračku mirovinu postao predsjednik kluba kojeg znamo pod imenom Saski Baskonia, s njim osvojio četiri naslova prvaka Španjolske, što je nešto o čemu je ranije taj klub mogao samo sanjati. Uspješni poduzetnik, koji je svoje današnje carstvo krenuo zidati otvaranjem trgovine slatkiša, nekadašnju tržnicu stoke transformirao je u impozantnu košarkašku dvoranu, Fernando Buesa Arenu, otvorenu 1991. godine. Košarka je njegov sport i u njemu se najbolje snalazi, ali odlučio je pomoći još jednom gradskom miljeniku. Od 2011. godine vlasnik je i Deportivo Alavésa te se danas može pohvaliti posebnim pothvatom. Vitoria-Gasteiz jedan je od samo četiri grada u kojem se igra i košarkaška Euroliga i španjolska Primera.
Uz Madrid, koji sa širom okolicom ima više od šest milijuna stanovnika, Barcelonu (više od 5,4) i Valenciju (oko 2,5), smjestila se i provincija Álava, koju Baski zovu Araba, i njezino središte Vitoria-Gasteiz, grad s tri katedrale, koji je postao i zelena prijestolnica Europe. Cijelo područje Álave koje ima otprilike 340.000 stanovnika, veličine 3037 kvadratnih kilometara, danas je uz bok najvećih španjolskih gradova i njihovih sportskih divova. Od 2018. je dio Querejetine grupacije Baskonia-Alavés i Nogometni klub Istra 1961, pa je zato zanimljivo napraviti usporedbu. Araba je od Istarske županije veća za tek 224 km², a od nje ima oko 130.000 stanovnika više. Razlike zaista nisu velike.
Imali smo proteklih dana priliku uživo vidjeti što Baskonia-Alavés predstavlja u svom gradu. Na rubu Vitorije smještena je košarkaška Arena, a uz nju i nekoliko iznimno bitnih objekata koje vodi uspješna kompanija. Centar Ondare je sportsko-stambeni kompleks, namijenjen obrazovanju i razvoju mladih sportaša iz cijelog svijeta, za koje je pripremljeno čak 238 soba. Pored Ondarea je i BAKH, sportsko-rekreacijski centar, koji osim za rad igrača Baskonije i Alavésa koriste i obični građani. Bazeni, najmodernija teretana, štošta se u njemu može naći, pa čak i dvorana za hokej na ledu. Taj sportski kvart Baskonije-Alavés zaokružuje Sveučilište EUNEIZ, koje od 2022. nudi studijske programe poput fizioterapije, sportskog menadžmenta, psihologije, umjetnosti i animacije u videoigrama, multimedije, glazbene produkcije, kibernetičke sigurnosti... Kazali su nam ljudi iz Baskonije-Alavés da se brojka studenata kreće prema tisuću.
Svi ti projekti su samoodrživi, ali naravno da je navijačima najvažnije ono što se zbiva s njihova dva kluba. Krenulo je s košarkom, nastavilo se s nogometom, a Baskonia i Alavés danas organizacijski djeluju zajedno. Godišnji budžet nogometnog kluba kreće se između 80 i 90 milijuna eura, košarkaškog oko 15 milijuna eura, kažu, jedan od najmanjih u Euroligi. Alavés se u završnici ove sezone grčevito borio i, iako se nakon velike pobjede protiv Barcelone lakše diše, još se uvijek bori za ostanak u najvišem rangu španjolskog nogometa. Što bi se dogodilo da klub s kultnog stadiona Mendizorroza ispadne u niži rang?
- Ispao je Alavés i 2023. godine, pa se nije dogodilo ništa i odmah se vratio u Primeru. Prevelik je i presnažan ovaj projekt da bi ga tako nešto poremetilo. Naravno, bio bi to financijski udarac, novac je u Segundi puno manji, ali temelji bi ostali čvrsti - rekao nam je Alberto Ausín, čovjek zadužen za komunikacije u Alavésu i Baskoniji.
Za vikend su pripremili predstavljanje dokumentarnog filma o pohodu Alavésa na finale Kupa UEFA 2001. godine. Nogometni klub nema velikih trofeja, ali koliko ga navijači vole, imali smo priliku vidjeti u srijedu na utakmici s Barcelonom, kada je na Mendizorrozi vladala fantastična atmosfera. Baskonia je, jasno, trofejnija, no ni ona ne uzima trofeje baš stalno. Prvaci su posljednji put bili 2020., a u veljači ove godine osvojili su svoj sedmi Kup Kralja nakon čak 17 godina čekanja. Na potpuno ispunjenom središnjem gradskom trgu, Plaza de la Virgen Blanca, s osvajačima trofeja slavilo je i između 30 i 40 tisuća uspjehom opijenih navijača.
- Naši navijači su centar cijele priče, bez njih ne bismo imali ništa i zato želimo da su maksimalno uključeni. Naravno da budu razočarani kad naši klubovi ne ostvare uspjehe koje oni očekuju, stoga im je bitno ukazati na kontekst cijele naše priče. Moramo svi zajedno biti realni i vjerovati u to što radimo. Strategija je ključ svega - objasnio je Alberto Fernández Canelo, direktor poslovanja kompanije Baskonia-Alavés.
Iz hrvatskog kuta gledanja, sve to izgleda pomalo nestvarno. Kako netko tako mali može postati tako velik bez nekakvih megalomanskih poteza, koji u pravilu uvijek nakon brzog uspona na vrh rezultiraju bolnim padom. Nismo ekonomski ni marketinški stručnjaci, niti možemo proreći sudbinu da bismo vam otkrili kako će se suradnja razvijati, no nekako nam se čini da za Istru 1961 nije loše što njezin grb stoji u svakoj prezentaciji koju je pripremila Baskonia-Alavés. Baskijski put dosad se pokazao ispravnim, zašto ne bi i hrvatski na baskijski pogon? Mnogo je razloga zašto ne bi, ali Istra i Pula dobile su priliku biti generatori nekih pozitivnih promjena u hrvatskom sportu. I mali mogu biti veliki, koliko god nam se cijela priča iz Baskije činila neostvarivom. Nije ni Baskonia-Alavés bezgrešna, daleko od toga, ali Puljani su dobili ozbiljnog vodiča na svom putu do uspjeha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....