Revolucija Pedra Martíneza ili kako je Valencia postala sve što trebate znati o modernoj košarci

Trebalo je to biti onako kako smo u posljednje vrijeme navikli. U nekom imaginarnom scenariju na startu Eurolige ove sezone, da je postojala neka sveobuhvatna anketa o tome tko će na koncu stići do Final Foura, vjerojatno bi u postotku najviše glasova za biti na završnom turniru dobili Olympiacos, Fenerbahče, Real Madrid i Panathinaikos, u čijoj će se OAKA-i i igrati najveći turnir Europe, Final Four koji je na rasporedu od 22. do 24. svibnja.

Nakon dugih 38 kola osnovne sezone, nitko od četiri potencijalno najveća favorita nije morao međusobno odlučiti o putniku u Atenu. Štoviše, onaj koji je bio domaćin Final Foura i koji je imao najkompromitiraniju sezonu, a bio je to Panathinaikos, morao je u play-in, ali mu je prolaz donosio četvrtfinale protiv Valencije. Nije to bio loš ždrijeb iz tadašnje perspektive Panathinaikosa, posebno kad se uzme u obzir da je Pao u prve dvije utakmice četvrtfinala u Španjolskoj odnio obje pobjede i imao tri meč-lopte u rukama, od toga prve dvije u grotlu OAKA-e.

Ergin Ataman i Dimitris Giannakopoulos bombardirali su eter bahatim izjavama, ali Valencia i Pedro Martínez ostali su fokusirani. Dobili su prvu u Ateni, pa onda i drugu u OAKA-i. Te izborili majstoricu u Valenciji. Niti to nije spriječilo Atamana da ustvrdi kako će i u toj majstorici, iako je sad već gorjelo pod petama, ovisiti samo o Panathinaikosu.

Iako nije bilo tako.

Za priču o Valenciji trebalo bi se vratiti nekoliko sezona unatrag. Juan Roig, gazda supermarketa Mercadona, vlasnik je kluba i zamislio je da u Valenciji izgradi najmoderniju europsku dvoranu, a to Roig Arena doista i jest. Doduše, kad su igrali utakmicu osnovnog dijela sezone, baš protiv Panathinaikosa, Ergin Ataman ispljuvao je tu velebnu dvoranu, jer je zaključio da su prostori za gostujuće trenere podcjenjivanje protivnika. Dobro, to je Ataman...

Roig je uvijek govorio kako mu je ideja postati prvak Europe. Prije dvije sezone vratio je u klub Pedra Martíneza, jedinog trenera koji je bio prvak Španjolske s Valencijom 2017. godine. Martínez je dobio odrješene ruke u sklapanju momčadi. Prije nego što je u ljeto 2024. godine preuzeo Valenciju, imao je na stolu, recimo, potpisanog višestrukog MVP-ja ABA lige, Luku Božića, no on nije bio u njegovim planovima, pa ga je prve sezone poslao na posudbu u Lleidu, a onda i ove sezone u Granadu.

On je imao svoj plan. I u njemu nije želio žuriti, pa je Valencia lanjsku sezonu, iako je mogla biti u Euroligi, zaigrala Eurokup. Nije ga osvojila, ali je projekt Valencije bio dovoljno jak, sada je tu bila i nova dvorana, kako Euroliga ne bi ostala slijepa i ponudila joj mjesto za ovu sezonu u najelitnijem klupskom natjecanju u Europi.

Valencia se tu nije razbacivala novcem, Valencia nije dovodila ishlapjele NBA igrače, nije punila momčad europskim mediokritetima ili menadžerskim kombinacijama kakvih je puna Europa. Iz Andorre je doveden Dominikanac Jean Montero, a iz Manrese Senegalac Brancou Badio. Iz Eurolige tek dvojica, iz Efesa Darius Thompson, opterećen sumnjama, te iz Asvela Neal Sako.

Iz G Leaguea stigao je Braxton Key, iz Unicaje Kameron Taylor, bio je tu i nekadašnji cibos Nate Reuvers, iskusni Matt Costello te španjolski reprezentativci, ekstra talentirani Sergio de Larrea te nešto stariji Jaime Pradilla.

Nitko, ali baš nitko, takvu Valenciju nije vidio u gornjem domu Eurolige uoči starta sezone, a posebno ne na Final Fouru.

Međutim, Martínez je znao što radi. Valencia je igrala košarku kakvu nitko nije u Euroligi.

Ne postoji trener koji danas neće trabunjati o modernoj košarci, o punom intenzitetu koji se traži od igrača u svih 40 minuta, u ritmu s kojim se lome protivnici. Pedro Martínez je, za razliku od ostalih, igrao upravo takvu košarku, a nije o tome samo pričao. I trajao je u kontinuitetu kroz svih 38 kola, a čak je u završnici sezone imao priliku da kao prvi uđe u doigravanje.

Ono što se dogodilo u četvrtfinalu Eurolige bila je samo demonstracija moći. Trenerska vizija koja je igrom uništila brdo eura skriveno iza moćnog imena Panathinaikosa. Koji je slomljen u majstorici (81:64) u utakmici u kojoj nije mogao kupiti koš, u kojoj je Kendrick Nunn ostao na samo devet poena. I tko zna koliko primljenih...

I Valencia je stigla do Final Foura, gdje će je u polufinalu 22. svibnja čekati Real Madrid kojega predvodi realno najveća trenutačna zvijezda europske košarke, Mario Hezonja. Drugo će polufinale odigrati Olympiacos i Fenerbahče. Finale za trofej na rasporedu je 24. svibnja.

Usput, valja reći i to. Sergio de Larrea i Jean Montero su za sada u Valenciji, ali Montero bi mogao postati najplaćeniji igrač NCAA košarke, jer se spekulira da bi uskoro mogao staviti potpis s jednim od sveučilišta za čak četiri milijuna dolara po sezoni. I De Larrea može isto preko bare.

Bila bi to, doduše, porazna činjenica za europsku košarku. Jer najbolji klinci bi napustili Euroligu, ali ne odlazeći u NBA, nego u NCAA. Ali, to je neka druga tema...

Ergin Ataman je tupo gledao u parket Roig Arene u srijedu navečer shvaćajući da je negdje po putu nestala magija i da će ostati na tri naslova prvaka Europe, dva s Efesom i jedan s Panathinaikosom.

Tražio je kasnije opravdanja u sudačkom kriteriju: "Ako se ovako bude sudilo Valenciji i na Final Fouru, ona će biti prvak Europe", nudeći omjer slobodnih bacanja 8-29 kao argument te tvrdnje.

Bila je to jadna izjava turskog trenera. Jer, tu se nije radilo o suđenju. Samo o onome tko igra bolju košarku.

- Jako sam ponosan na ogromnu koncentraciju igrača tijekom cijele serije i na način na koji smo napredovali i kako smo se prilagođavali. Igrali smo kao momčad i to nam je mnogo toga dobroga donijelo tijekom ove serije. Kad se gleda roster, Panathinaikos je bolji od nas, pojedinačno imaju više kvalitete. Ali mi smo igrali kao momčad - kazao je na koncu Pedro Martínez i bio je u pravu.

Nitko nije igrao ove sezone kao Valencia i ne postoji izvan NBA lige momčad koja igra bolju košarku. Ne postoji momčad čiju je košarku ljepše gledati. I zbog toga je prava privilegija imati takvu momčad na Final Fouru.

A ne skup preplaćenih zvijezda koje će izolacijama na pojedinačnu klasu raditi rezultat. Aleluja!