Tog 24. travnja 1946. godine skupina entuzijasta u Zagrebu je odlučila osnovati košarkaški klub. Nazvali su ga Sloboda, a koliko je početak bio težak najbolje će otkriti podatak da je u sljedeće četiri godine isti taj klub promijenio još tri puta ime, pa se zvao i Zagreb, Vihor te na kraju Polet. Do 1950. godine, kad je zasjalo sunce, jer se klub nakačio na željezničko poduzeće i pripojio se sportskom društvu Lokomotiva, pod čijem je imenu nastupao do 1975. godine, kad postaje Cibona.
U ovih osamdeset godina, od početaka na Tuškancu, pa sve do najvećih arena u Europi i najvećih trofeja, a Cibona je u međuvremenu osvojila sva natjecanja u kojima je nastupila, a bilo je tu fascinantnih uspjeha, ali i ogromnih kriza. U najboljim godinama Cibona je bila sinonim za Zagreb, za sportski Zagreb. U najtežim godinama ogledni primjer propasti giganta koji se nije snašao u novim okolnostima, kad joj politika nije išla niz dlaku.
Tek dvije godine nakon što je dobila ime Lokomotiva, u klubu je počeo trenirati klinac koji će kasnije postati najvažniji čovjek kluba. Mirko Novosel je zaigrao na Tuškancu u vrijeme kad se igralo na otvorenom i kad se u slučaju kiše trebalo ubaciti što je ranije moguće nekoliko lopti u koš protivnika, jer bi se lopte natopile vodom i kasnije nisu mogle kroz obruč. Često je Novosel pričao tu priču govoreći o pionirskim pothvatima čudnih, štrkljavih i pomalo nespretnih tipova koji su loptali na Tuškancu i za koje je tada, čini se, malo koga bilo briga. Postao je Novosel i nakon karijere trener, a s njim je stigao u klub i prvi trofej, jer je Cibona 1969. osvojila Kup. Gotovo četvrt stoljeća nakon što se osnovala, pa i taj podatak dovoljno govori o tome kako je košarka nekako sporo uhvatila korijen u Zagrebu.
Taj prvi Kup se nekako poklopio s vremenom u kojemu je ovaj sport postao silno važan, jer je Jugoslavija 1970. postala prvak svijeta. A Mirko Novosel je prepoznat kao darovit trener i prebačen je u Beograd, kako bi vodio reprezentaciju.
U isto vrijeme se poklopila vizija Pere Zlatara, koji je bio i direktor Lokomotive, direktor Dinama, ali i glavni urednik Studija, sposobnog tipa koji je prepoznao potencijal u dva studenta iz Dubrovnika, pa su Albert Papo i Vlaho Srezović dobili dozvolu od kluba da naprave u oronulim klupskim prostorijama povrh igrališta noćni klub, nazvali su ga Saloon, a sve ostalo je povijest noćnog života Zagreba i cijele jedne kulture. Saloon je, usput, mudro je to osmislio Zlatar, punio i blagajne kluba. A i Zagreb je prvi put imao veliku, ozbiljnu zvijezdu među koševima, jer Nikola Plećaš bio je čovjek kojega se moralo vidjeti. Sveti Nikola.
Prvi međunarodni trofej stigao je 1972., kad je Lokomotiva osvojila Kup Radivoja Koraća. Vodio ju je Marijan Bimbo Catinelli, koji je još godinama kasnije obilazio sve zagrebačke klubove pokazujući kako se postavlja presing-zona.
Ali nisu to bile lake godine, pa je Cibona 1975. godine zapela u ozbiljnu krizu. Vladimir Anzulović, još jedno važno ime kad se govori o klubu, nagovorio je Mirka Novosela da se vrati u klub, a kako nije bilo više novca od željeznice, tako se tražio novi način financiranja.
Tu je uskočio Slavko Šajber, tada moćni partijski čelnik, i posjeo je za stol zagrebačke tvrtke koje su se bavile prehrambenom industrijom (Kraš, Franck, Badel i Voće) te im naložio da stvore sportski koncern. Nazvali su ga Cibona, što je bila nekakva složenica od "cibus bonus", što s latinskog znači "dobra hrana".
Time je krenula i dobra košarka. I to kakva!
Mirko Novosel je prvi put napravio ono što je klub znao napraviti još nekoliko puta i svaki put to je bio bingo. Naime, nije se više oslanjao samo na ono što se može pokupiti od igrača sa zagrebačkih igrališta ili od studenata koji su stizali školovati se iz Dalmacije. Novosel je, s iskustvom kojega je imao kao savezni trener, dobro poznavao sve rasadnike kvalitete u bivšoj državi i Cibona je počela dovoditi darovite klince. S njima se, jasno, na početku gubilo, a bilo je onih koji su u taj, kako su ga zvali, "Novoselov dječji vrtić", ozbiljno sumnjali.
Dok se nije osvojio Kup 1980., važan je i taj datum, bilo je to 16. travnja, a finale se igralo u Vukovaru. Bila je to prekretnica, jer samo godinu dana ranije jugoslavenska klupska košarka iznjedrila je prvog prvaka Europe (Bosna), reprezentacija je već bila ozbiljna i jaka, a Cibona je tražila iz Doma sportova svoj uspon na sam vrh.
Klincima koji su dolazili trebao je oslonac u iskustvu i Novosel je nagovorio Krešimira Ćosića na dolazak. A Cibona je u ludom zagrebačkom sportskom proljeću te 1982. postala prvi put prvak Jugoslavije. Istog proljeća to su postali i Dinamo te obje Mladosti, vaterpolska i odbojkaška. U gradu je bilo ludilo.
Cibona je 1985. postala europski prvak u Ateni, a onda je obranila naslov slavljem u Budimpešti prije 40 godina
Školovali su se Vukovi sljedeće sezone u Kupu prvaka, tako se tada zvala Euroliga, a onda su u sezoni 1983./84. pokušali osvojiti i drugi put. Naslov prvaka je tada značio puno, možda i dolazak nečega najboljeg što se ikada pojavilo između obruča na ovim prostorima. Doduše, Cibona je imala malu prednost u dovođenju Dražena Petrovića, jer Novoselov lieblling, Aco Petrović, stariji brat, već godinama bio je u Ciboni. Opet, Cibona je u finalu doigravanja sredila Zvezdu, izborila Kup prvaka, a Dražen Petrović je stigao u Zagreb.
I ušli smo u četiri nezaboravne, lude sezone, sezone kakve se nisu ranije dogodile, a teško je vjerovati da će se i ikada više ponoviti. Utakmice Cibone su postale zagrebačka špica, mjesto na kojemu morate biti viđeni, a Dražen Petrović se utjelovio u hodajuću legendu, živući mit. Cibona je 1985. postala europski prvak u Ateni, a onda je obranila naslov slavljem u Budimpešti prije 40 godina. I izgubila je nakon toga od Zadra nemoguću majstoricu za prvaka u kojoj je Petar Popović sve pogađao, a u Ciboni se dan-danas ne mogu načuditi kakvo su suđenje imali u tom porazu.
Godinu dana kasnije Cibona je osvojila Kup kupova, pobjedom nad Scavolinijem u Novom Sadu, pa je već tada zaokružila sve trofeje. No, 1988. je u Real Madrid otišao Dražen Petrović, ne znam što je bilo ranije, ali do danas jedini kojega se doslovno nosilo na rukama po gradu.
Bilo je logično da će uslijediti pad. Ubrzo je iz Zagreba morao i Mirko Novosel, a Cibona je dočekala hrvatsku samostalnost gledajući u leđa konkurentima, prije svega Jugoplastici koja je tada dominirala europskom košarkom i osvojila tri uzastopna naslova prvaka Europe.
Prvi predsjednik Franjo Tuđman vratio je u Zagreb Mirka Novosela, ali možda je od tog povratka još važnija akvizicija Bože Miličevića, koji je stigao iz Zadra, koji je bio direktor s kojim je Zadar sredio 1986. praktički nepobjedivu Cibonu.
I Miličević se u Zagrebu sjajno snašao, pa je Cibonu u devedesetim godinama pretvorio u nedodirljivu momčad, koja je redovito igrala Euroligu, a kad bi izgubila neki trofej u Hrvatskoj, bilo bi to ravno čudu. Usput, Cibona je u novu Hrvatsku ušla kao najbogatiji klub ovoga dijela Europe, jer je u svojem vlasništvu imala nekretnine koje su se protezale od Tuškanca, Savske, pa sve do Cibonine dvorane, cijelog okruženja, Tornja. Mirko Novosel je svojim šefovanjem Univerzijade osigurao time Ciboni život, a Bože Miličević je sve uredno proveo kroz papire...
Nije se, međutim, više moglo osvajati u Europi, takvo je bilo vrijeme, ali Cibona je u to vrijeme, s obzirom na svoju moć, bila važna u pokretanju dvije nove lige. Bila je jedan od osnivača nove Eurolige nakon razlaza s FIBA-om na početku stoljeća, a onda je osnovala i ABA ligu. Od potonje je, na svu sreću, odustala lani.
Kako je u košarkašku Europu ulazio sve veći novac, a Cibona je to nastojala pratiti, počelo je kašljucati u financijama. Usput, Zagreb je preuzeo Milan Bandić, a on je zamislio da bi se na Ciboninom terenu na Tuškancu trebala napraviti garaža. Kako je to jedan od najskupljih dijelova grada, Cibona, odnosno Božo Miličević, na to nisu željeli pristati. Uslijedio je sukob u kojemu je Grad uskratio Ciboni redoviti priljev novca, a usput je Cibona preko noći ostala i bez generalnog sponzora, teleoperatera, koji je uskrsnuo kao glavni sponzor u novoj gradskoj mezimici, skijaškoj paradi Snježna kraljica.
Cibona će krenuti, napokon bez dugova, u novi život.
Cibona je ostala bez novca, Cibona je doslovno na koncu prvog desetljeća novog stoljeća u jedno vrijeme bila i bez struje. Pa su gradski čelnici, pod egidom kako spašavaju klub, ušli u Cibonu.
Kako su ga "spasili", najbolje se može vidjeti po tome što će tek za koji tjedan Cibona postati, uz novog vlasnika Victora Dodiga, zdrava, bez dugova i spremna za novi rast. Nakon dvadeset godina kontinuiranog propadanja u kojemu se klubu oduzelo sve ono što je imao; i Tuškanac, i Savsku, i Toranj, i dvoranu i pasaž. Ali, eto, iako je bilo i takvih idfeja, nije ga se ubilo.
U međuvremenu je Cibona osvojila i ABA ligu 2014. godine, pa je time doista osvojila svako natjecanje u kojemu je sudjelovala, a do danas ima i dvadeset naslova prvaka Hrvatske (posljednji 2022.) i devet Kupova (posljednji 2023.). Time je podebljana riznica trofeja u kojoj su dva naslova prvaka Europe, dva Kupa kupova, Kup Radivoja Koraća, europski Superkup, tri naslova prvaka Jugoslavije, osam Kupova Jugoslavije...
I evo nas danas. Nakon godina pokušavanja pronalaženja modela kako izbaviti Cibonu iz krize, nakon što je bilo izvjesnije da će Cibona nestati i otići u stečaj, nego da će nastaviti živjeti, pojavio se Victor Dodig, kanadski bankar hrvatskih korijena, koji je odlučio u preoblikovanju kluba postati vlasnik, najavljujući bolje sutra kluba. Za koji tjedan održat će se i Skupština dioničara novog sportskog dioničkog društva, a Cibona će krenuti, napokon bez dugova, u novi život.
Mokri san svih koji sudjeluju u ovom procesu je dovesti Cibonu jednog dana do NBA Europe. Ali, o tome jednom drugom zgodom. Sada se slavi osam banki. Kad se bude slavilo devedeset, možda će se pisati i tome.
Iza nas je velikih osamdeset. Kluba koji nije bio samo klub. Kluba koji je postao gradski simbol. A gradskih simbola, ne samo u sportu, tu težinu ima još samo Dinamo, ionako u gradu nema baš puno...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....