‘Ti ruski tipovi i njihovo hrvanje su dosadni. Čimajev i Mahačev su me razočarali, loše borbe‘

King Green i nakon 54 profesionalna meča ostaje vjeran onome po čemu je godinama prepoznatljiv, ne bori se samo da pobijedi, nego i da ostavi dojam da je u kavezu bilo života. Upravo zato mu se nimalo ne sviđa smjer u kojem, po njegovu mišljenju, ponekad odlaze mečevi boraca poput Islama Mahačeva i Hamzata Čimajeva, dvojice prvaka koji su rezultate ostvarili najviše na bazi svog hrvanja.

Govoreći u podcastu "Love & War" Dominicka Cruza, neposredno nakon treće uzastopne pobjede na UFC 328 priredbi, Green se bez zadrške obrušio na ono što vidi kao temeljni problem takvog pristupa.

– Često se zakačim s hrvačima, tim ruskim tipovima. Pokušavam im objasniti da su oni natjecatelji. Oni ne stvaraju umjetnost.

Time nije mislio da uspjeh ne vrijedi, nego da borba, ako već želi ostati u pamćenju, mora ponuditi nešto više od puke kontrole. Green je otišao i korak dalje.

– Ne pokušavaju napraviti nešto bezvremensko, neku veliku borbu koju ću stvarno htjeti opet pogledati. Mislim da su Hamzatove i Islamove zadnje borbe bile među najgorim borbama za naslov koje sam ikad gledao.

Takva izjava dobiva dodatnu težinu kad se zna da Green o Mahačevu ne govori iz daljine. Njih dvojica već su dijelili kavez još u veljači 2022., kada je Islam završio Greena u prvoj rundi, nakon što je ovaj uskočio kao zamjena za ozlijeđenog Beneila Dariusha. Dakle, ne govori čovjek koji ne razumije koliko je taj stil učinkovit, nego netko tko ga je osjetio na vlastitoj koži i tko mu upravo zato zamjera što često guši samu borbu.

Ironija je u tome što je Green upravo na UFC 328 pokazao i sasvim drukčije lice vlastite igre. Protiv Jeremyja Stephensa nije pobijedio samo kroz stojku i razmjenu, nego je u završnici prve runde odlično srušio protivnika, uzeo mu leđa i završio ga "rear naked chokeom". No po njegovu viđenju, razlika između njega i boraca koje kritizira leži upravo u namjeri. Kada on hrva, tvrdi, hrva da bi završio, ne da bi ugušio ritam i uspavao meč.

Prisjetio se i rasprave s Joeom Roganom, koji je branio ljepotu grapplinga.

– Imao sam veliku raspravu s Joeom. Joe govori: “Volim ‘grappling‘ i te stvari.” U redu, nema ništa loše u tome, ali ja osobno nikad nisam bio hrvač. Mogu se hrvat, moja baza jest hrvanje, ali shvatio sam da publika to ne traži. Publika traži nokaute, to žele gledati, zato te stvari moraš staviti po strani.

Green pritom ne tvrdi da hrvanje nema mjesto u MMA-u. Naprotiv, njegova poanta je drukčija, ako ga već koristiš, učini ga gledljivim.

– Nisam ja pljuvao po tim tipovima koji to rade, nego kažem: ako ćeš to raditi, onda to moraš učiniti uzbudljivim. U zadnje vrijeme pokazujem da mogu hrvati jer su me ismijavali i govorili: “Pošaljite ga u Dagestan”, “Ne zna se hrvati’.” A stvar je u tome da ja o hrvanju ni ne razmišljam toliko, ja razmišljam o borbi. Ali sad ću vam pokazati, ako ću raditi taj stil, ovako bi to trebalo izgledati. Kad dođem gore, ne gubim vrijeme, odmah udaram. Ne gubim ni sekundu. Idem po tebe, dok vidim tipove kako se grle, zadržavaju pozicije i praktički se međusobno poništavaju. Ne. I tu mora biti akcije, nečega zbog čega će i gledatelj htjeti to pratiti.

U karijeri dugoj 18 godina, Green je skupio omjer 35-17, ali nikada nije nanizao više od četiri pobjede zaredom unutar UFC-a. Zbog toga ga dio publike i dalje svodi isključivo na brojke, što mu očito ide na živce.

– Gledatelj razumije samo pobjedu i poraz. Samo to razumiju. “Zašto imaš toliko poraza i kako imaš toliko pobjeda?” To je sve što razumiju.

I upravo tu Green ostaje dosljedan samome sebi. Možda nikada nije bio savršeno uredan borac za tablicu i statistiku, ali je uvijek bio čovjek koji je znao što publika pamti. A po njegovu sudu, ne pamti se samo tko je pobijedio, nego i kako je to učinio.