‘Kada krv u kavezu poteče, to nadilazi rasu i religiju! Tip me udario u jaja, to neću zaboraviti‘

Sean Strickland tvrdi da sukob s Hamzatom Čimajevom nije izmislio radi promocije borbe, ali istodobno priznaje da je sasvim moguće kako je dio cijele priče postojao samo u njegovoj glavi.

Nakon što je u glavnoj borbi UFC 328 priredbe ponovno osvojio pojas srednje kategorije pobjedom nad Čimajevom, Strickland se našao u neobičnoj situaciji. Meč je mjesecima bio prodavan kao jedan od najnapetijih obračuna u novijoj povijesti UFC-a, toliko da je i sam Dana White govorio kako se radi o jednoj od žešćih netrpeljivosti koje je promocija imala. A onda je nakon svega uslijedio gotovo paradoksalan prizor, prije borbe su se dotaknuli rukavicama bez veće drame, nakon borbe zagrlili, a Čimajev mu je čak i omotao pojas oko struka.

Za dio publike to je bio dovoljan razlog da zaključi kako je cijeli njihov “rat” bio napuhan isključivo zato da se borba bolje proda. Strickland takvu tezu odbacuje, ali ne bježi ni od toga da sam sebe prikaže kao čovjeka koji stvari ponekad doživljava intenzivnije nego što doista jesu.

U svom stilu, prvo je podsjetio koliko mu je važno da borbe imaju priču i naboj.

– Ja prodajem borbe. Pogledajte UFC, koliko je jebeno dosadan. Stvarno, UFC je toliko jebeno dosadan. Znaš li uopće pola rostera? Osim Alexa, a on ni ne priča. On je samo velik i strašan. Taj tip samo nokautira sve. Ali osim Alexa, jebeno je dosadno.

I doista, njih dvojica jesu prodali taj meč. Konferencija za medije prije borbe bila je među najgledanijima u povijesti organizacije, a cijeli "build-up" sastojao se upravo od tog osjećaja da između njih postoji nešto prljavo, osobno i nerazriješeno. No kada je sve završilo, Strickland je pokušao objasniti zašto se ton među njima tako naglo promijenio.

– Postoji nešto što, ako to nisi doživio, jednostavno ne možeš razumjeti. Kada odeš boriti se protiv drugog čovjeka, duša ti je ogoljena. Kada ti krvariš i on krvari, kada ja želim odustati, on želi odustati, ne želimo biti tamo, jednostavno razviješ tu razinu poštovanja jedan prema drugome. To nadilazi rasu, religiju, nacionalnost, državu. To je nešto što jednostavno ne možeš razumjeti. Na neki način postaneš nečiji brat nakon što ti i on pokušate umrijeti, bez obzira na ishod.

No potom se vratio na ono što je, barem po njegovu osjećaju, stajalo u korijenu njihove netrpeljivosti. Spomenuo je i trenutak iz same borbe, kada ga je Čimajev pogodio nisko.

– U tom trenutku, tip me lupio u jaja! Koji ku*ac!

A onda je pokušao objasniti zašto mu je Čimajev još ranije išao na živce, još iz vremena kada su se susretali u dvorani.

– Ne volim kada mi se prijeti. I možda je to jednostavno takav tip osobe, ali kada je bio u dvorani, bio je baš prijeteći. Imao je taj prijeteći gard. I možda je to onaj mali čovjek u meni, ali kada mi prijetiš, ja te želim ubiti. Želim te ubiti. Možda on to nije tako mislio. Možda je to samo njegov čečenski smisao za humor, ali stalno je u dvorani pokušavao nešto protiv mene. Ja sam bio u stilu: ‘Ajmo sparirati’, a mi nikada ne bismo sparirali.

I upravo tu dolazi najzanimljiviji dio svega. Jer iako inzistira na tome da netrpeljivost nije bila lažna, Strickland je u istom dahu priznao da nije potpuno siguran koliko je od svega toga bilo stvarno, a koliko možda produkt njegova vlastitog uma.

– Iskreno, moguće je da sam cijelu situaciju proizveo u svojoj glavi. Ima trenutaka kada mentalno nisi dobro, imaš interakcije s ljudima i ponekad ti mozak kaže da se dogodilo nešto drugo. Dakle, postoji mogućnost da sam cijelu tu interakciju s Čimajevom jednostavno halucinirao.

Ta rečenica možda i najbolje sažima cijelog Stricklanda, istodobno je ratoboran, sirov, brutalan u riječima, ali onda odjednom povuče u potpuno drugom smjeru i prizna nešto što većina boraca nikada ne bi izgovorila naglas. Upravo zato je i dalje jedna od najnepredvidivijih figura u cijelom sportu, čovjek kod kojeg nikada nisi siguran gdje završava stvarna emocija, a gdje počinje njegov vlastiti unutarnji kaos.

Što se budućnosti tiče, čini se da novog poglavlja s Čimajevom zasad neće biti. Nakon borbe je Hamzat navodno poručio Dana Whiteu da želi u polutešku kategoriju, a Strickland smatra da je to sasvim dobra ideja.

– Na kraju dana, čuo sam da je rekao da možda želi na 93 kilograma, i trebao bi. Ako te skidanje kila ubija, idi na 93, uživaj u životu. Ondje je puno lakša konkurencija.

S druge strane, Strickland sada ponovno nosi obvezu braniti pojas srednje kategorije, a kao najlogičnije sljedeće ime sve se više nameće Nassourdine Imavov. Strickland ni tu ne glumi da želi preskakati red ili izmišljati druge puteve.

– Ja stvarno vjerujem u UFC-ove ljestvice. Mislim da su važne i mrzim kada ih ljudi preskaču. Ako je to ono što UFC želi, ako je to poredak i ako je to taj tip, idemo.

Nakon svega, ostaje dojam da je njihovo rivalstvo bilo stvarno, ali možda ne onako čisto i jednostavno kako se prodavalo. Bilo je tu očito i stvarnog animoziteta, i prenapuhanih interpretacija, i Stricklandove vlastite psihe koja često radi po svojim pravilima. No jedno je sigurno, sve što je prethodilo meču pomoglo je da borba dobije ogroman naboj, a Strickland je na kraju iz tog kaosa izašao kao prvak.