VIDEO ‘Meni nema kraja bez gadnih batina! Osvajanjem titule u subotu bih si zapečatio sudbinu‘

U subotu, 30. svibnja, na FNC 31 priredbi u Beogradu, Ivica Trušček (46-39) neće loviti samo pojas velter kategorije. Lovit će i mjesto u posebnoj vrsti povijesti, onoj koja se ne mjeri samo titulama, nego tvrdoglavošću trajanja. Ako sruši Kamila Krasku (14-3), sjajnog poljskog prvaka, 42-godišnji Hrvat mogao bi postati najstariji prvak u povijesti FNC-a, a vrlo vjerojatno i najstariji aktivni prvak u ozbiljnijim europskim MMA organizacijama. U sportu koji rijetko ima strpljenja za veterane, takav pothvat ne bi bio tek simpatična fusnota, nego zaista ozbiljan presedan.

U borilačkom svijetu s vremena na vrijeme pojavi se poneki slučaj koji podsjeti da biologija nije uvijek jedini gospodar ringa i kaveza. Boks je imao Georgea Foremana, čovjeka koji je u s punih 45 godina i ponešto "kusura" na leđima ponovno došao do vrha i time gotovo prkosio logici sporta. Truščekova priča, naravno, nije ista, niti je potrebno nasilno tražiti identične paralele Mukotrpna karijera, duga gotovo dva desetljeća, čovjek koji gotovo nikada nije birao ni vrijeme ni mjesto, ni savršen kontekst, ni nježan matchmaking, sada stoji nadomak možda najljepšeg trofeja cijelog svog borilačkog života.

A pritom ne dolazi kao romantična uspomena na neka prošla vremena, nego kao borac koji je u ozbiljnom nizu i koji je posljednjih mjeseci ponovno podsjetio koliko je nemilosrdan kada u kavezu uhvati ritam. Pobjede nad Cihadom Akipom, Markom Vardjanom, Ivanom Vladimirom, Christianom Eckerlinom i Dominicom Schoberom nisu samo uredno popunile rubriku rezultata, nego su pokazale nešto važnije, da Trušček nije u fazi ceremonijalnog oproštaja, nego i dalje živi u zoni stvarne konkurentnosti.

Kada govori o tome, i sam zvuči kao čovjek koji vrlo dobro zna gdje se nalazi na šahovskoj ploči vlastite karijere. Nema tu samozavaravanja, nema glume vječne mladosti, ali nema ni lažne skrušenosti.

– Dok sam trepnuo dva puta prošlo je gotovo 20 godina u kavezu, čini mi se da mi je ovo 86. profesionalni meč u karijeri. Kako ljudi bivaju sve stariji, tako postaju svjesniji svoje smrtnosti, tako i ja postajem svjestan da se moj profesionalni kraj bliži.

Ta svijest, međutim, kod njega ne proizvodi tihu rezignaciju, nego još veću koncentraciju koja, očito, rezultira pobjedama. Trušček ne negira godine, ali ih očito odbija živjeti kao izliku.

– Da, dobro ste rekli, nalazim se u sjajnom nizu. Ipak, mislim da ljudi nisu svjesni u kakvoj sam formi, a da toga može biti svjestan samo onaj koji bi se nalazio u mojim godinama te da shvati kakve treninge prolazim s dečkima koji su duplo mlađi od mene. Naravno da moram raditi duže i oporavljati se bolje nego mlađi kolege, ali tako je kako je. Sad živim u Zagrebu i posvećen sam, da sam možda krenuo tako ranije mislim da bi moja karijera otišla u drugom, značajno boljem smjeru.

U toj rečenici možda i najjasnije izlazi Truščekov temeljni unutarnji motor. Nije ovo priča čovjeka koji se čudi što još traje, nego čovjeka koji vjeruje da je neke stvari tek kasnije posložio onako kako su trebale biti posložene od početka. Zato i meč s Kraskom ne gleda kroz generacijsku egzotiku, nego kroz sirovu sportsku realnost. Poljak je prvak s razlogom, mlad, opasan, neumoljiv kada se vrata kaveza zatvore.

– Što se tiče Kamila Kraske, kada sam ja započinjao svoju profesionalnu karijeru, čini mi se da je on imao 10 ili 11 godina. Rekao sam da mi je svaka borba svojevrsni dar od Boga, nemoguće je trajati zauvijek. I ja sam čovjek od krvi i mesa, a svaki dan mi može biti posljednji u smislu da doživim kritičnu ozljedu, bilo u borbi, bilo na treningu.

No upravo zato i ne zvuči kao borac koji podcjenjuje prvaka, dapače. Krasku opisuje s poštovanjem koje se ne može odglumiti.

– Kamil me podsjeća na mene. Izvan kaveza je izrazito pristojan i simpatičan dečko, a bio je s poljskom ekipom prije dogovora naše borbe tu u ATT-u Zagreb na sparinzima i treninzima. Izrazito je posvećen radu, a kada se vrata kaveza zatvore zaista je nemilosrdan. Pokazao je u dosadašnjim borbama pod okriljem FNC-a od čega je napravljen i koliko je kvalitetan, a u posljednjoj borbi u Varaždinu je pokazao koliko srce ima i da ne odustaje ni kada mu ne ide za rukom. Svi možemo biti sretni i ponosni kakvog prvaka FNC ima.

I baš tu Truščekova priča dobiva dodatnu težinu. On ne ide po pojas protiv napuhanog proizvoda ni protiv čovjeka kojem je titula slučajno zalutala u ruke. Ide na ozbiljnog prvaka, na borca koji predstavlja budućnost kategorije. Zato bi eventualni trijumf imao još veću vrijednost. To ne bi bila pobjeda nad imenom, nego nad onim što je čovjek uvijek teško krotio, a to je smjer vremena.

Njegova motivacija pritom nije ukrašena velikim riječima o nasljeđu, novcu ili statusu. Naprotiv, gotovo je asketski ogoljena mirnim tonom prekaljenog veterana.

– Moja krajnja motivacija nije neko bogatstvo ideja, baš suprotno. MMA je jedina stvar koja me istinski ispunjava, ne zanimaju me ni automobili, ni nogomet, ni društvo... 100 posto moje energije je usmjereno prema MMA sportu, to je moja motivacija.

Oko sebe pritom nema estradnu svitu i ljude koji jedva čekaju završiti pod reflektorima i ispred kamera, nego uzak, tvrdi krug ljudi iz dvorane, iz istog znoja i istog jezika borbe.

– U pripremama mi najviše pomažu Tomislav "Gegan" Sičaja i Aleksandar "Mlata" Vukosavljević, a tu je i Ivan "Tirke" Sičaja. Također moram spomenuti svog kuma Luku Jelčića, otkad se on vratio s Islanda stvari su u ATT-u znatno drugačije. Nemam puno prijatelja izvan MMA sporta, moji glavni oslonci su moji kolege iz sporta.

U takvom mentalnom sklopu možda i ne čudi što se Trušček i danas s posebnim tonom prisjeća nekih starih, gotovo surovih epizoda karijere. Jedna od njih vezana je i uz Islama Mahačeva, danas najboljeg borca svijeta i UFC-ovog prvaka u velter kategoriji.

– Što se tiče Islama Mahačeva, kada sam išao u Rusiju boriti se protiv njega nisam bio svjestan da će tijekom par godina on postati najbolji "pound for pound" borac na svijetu. U Sankt Peterburgu sam s njim odradio skoro tri runde, bio sam van kampa na teškom "short noticeu". Nisam bio spreman, ali sam prihvatio borbu. To je pokazatelj kako nekada i nespremni možete ostvariti dobar otpor, a pripremljeni možete podbaciti. On je zaista sjajan dečko, smatram da je to veliki faktor njegovog uspjeha. Uvijek kada me vidi dođe me pozdraviti i pita kako sam, što dovoljno govori o njegovom odgoju i idealima. Smatram da je ta normalnost i ljudskost jako bitna kada pričamo o uspjehu.

A kada razgovor dođe do teme njegovog profesionalnog kraja, Trušček ne pokušava uljepšati završnicu karijere nekakvim mekim, filmskim tonovima. Njegov "endgame" nije zamišljen kao lagano spuštanje figura i mirno rukovanje nakon remija. Više zvuči kao završnica u kojoj svjesno otvara poziciju, prihvaća rizik i odbija bježati od kaosa ako je to cijena istinitog oproštaja.

– Što se tiče mog kraja karijere, mislim da bih tražio najbolji mogući način kako da izađem iz ovog sporta, to bi bile neke gadne batine. Ako u Beogradu osvojim pojas, mislim da bih si tim zapečatio takvu sudbinu. Velter kategorija u FNC-u je zaista strašna, to su svjetske klase, kad tad bi me netko od njih prebio na mrtvo ime. Nema kod mene mirnog jahanja u suton, jer kada bi samo pobjeđivao, ne bi mi bilo kraja. Netko mi mora na silu zatvoriti vrata ovog sporta.

To je možda najčišći opis Truščeka kao borca. Njemu je oduvijek bilo važnije ostati vjeran vlastitom načinu nego optimizirati životopis.

– Meni je uvijek bilo važnije boriti se, a ne pobijediti. Naravno da bih prošao bolje da sam birao, mogao sam biti pametniji i to bi mi bilo financijski isplativije. Ja jednostavno nisam takav.

Ipak, kako se njegova šahovska ploča približava završnici, pojavljuje se i nova mogućnost. Ne više kao natjecatelj, nego kao figura koja bi iskustvo mogla ostaviti drugima.

– Što se tiče trenerske karijere, nikada me to nije privlačilo, ali sve što je kraj bliže to mi izgleda realnije. To je jedini način da ostanem u ovom sportu, kao mentor, a ne kao natjecatelj. Hvala svima za podršku FNC-u i MMA sportu općenito.

Ako ove subote doista uzme pojas Kamilu Kraske, Ivica Trušček neće postati prvak samo zbog jednog rezultata. Postat će dokaz da i u borilačkom sportu još postoji nešto nalik šahovskom velemajstoru koji odbija igrati sterilno i na sigurno, koji radije otvori partiju do kraja, prihvati nered, rizik i mogućnost vlastita pada, samo da bi ostao vjeran ideji nadmetanja. U tom bi smislu naslov u Beogradu bio više od obične krune; bio bi bio bi jedan od velikih završnih poteza čovjeka koji je cijelu karijeru igrao bez zazora prema kaosu kojeg donosi MMA sport.