Malo se tko sjeća Hrvoja Sepa iz Astane, iz vremena kada je za Arlanse boksao u WSB ligi koju su kod nas pratili preko noćnih streamova i tek usputne usmene predaje boksačkih sladokusaca. Rio de Janeiro, dvije europske bronce, tri okršaja s Juliom Cesarom la Cruzom, iskustvo s Arturom Beterbijevim, WSB titule s Parizom i Astanom - opus koji bi u većini sportova rezultirao naslovnicama, dokumentarcima i redovima za autograme. U boksu, sportu kojem na ovim prostorima nikada nisu nedostajali borci nego pozornica, taj je opus godinama kolao uglavnom među onima koji su znali gdje ga tražiti. Sep nije bio nepoznanica nego samozatajni čovjek koji je uvijek na prvo mjesto stavljao sportski napredak, a ne medijsku prepoznatljivost. Radi se o skromnoj slavonskoj duši i donekle povučenom obiteljskom čovjeku koji je zadovoljstvo uvijek pronalazio u malim stvarima.

A onda su se, u godinama kada boksači obično svode račune, dvije putanje presjekle u savršenom trenutku. FNC je u međuvremenu izrastao u ono što regionalni borilački sport nikada nije imao - medijsku mašineriju koja rasprodaje arene, puni streaming platforme i od svakog meča gradi priču s uvodom, zapletom i publikom koja je čeka. Platforma koja borcu ne nudi samo večer u kavezu, nego dodanu vrijednost odnosno ime koje raste između dva meča. U taj je svijet Sep ušao kao gotov proizvod koji je čekao distribuciju i isporučio odmah, kada je u svibnju u Beogradu, u svom prvom profesionalnom MMA meču, ugasio Vasu Bakočevića udarcem u jetru. Dvanaestog rujna ulazi u Arenu Zagreb, prvi put u karijeri, i debitira u novoj disciplini. Extreme boxing, male rukavice, 79,4 kilograma. Preko puta - Ante Bilić poznatiji kao "Baraba".

Sesvetski povjetarac

Ovaj put nismo u Dubravi, među vrećama i kredom kultnog Boksačkog kluba Leonardo. Sep nas je primio na svom terenu, u Sesvetama, u ambijentu koji bi se mogao nazvati ležernim da čovjek preko puta nas nije dva tjedna od meča i da mu se to ne vidi u svakom pokretu. Krenuli smo od Beograda, od večeri koja je cijelu ovu priču učinila mogućom.

- Meni je bilo odlično. Znaš kako je to u mečevima, kada pobijediš, uvijek je sve dobro, a kada izgubiš, onda ništa nije dobro, kaže i pušta da se šala slegne prije nego što ozbiljno nastavi: - Uživam u situacijama u kojima se nađeš pred zahtjevnim ispitom, kada je teško i kada se svi pitaju kako će završiti, jesi li dovoljno dobar i dovoljno snažan za takav izazov.

Beogradska ga publika, ona koju bi legendarni Ćiro Blažević nazvao "drukčije galvaniziranom", nije mimoišla. Tunel kroz koji borci izlaze rezerviran je za najzagriženije i Sep je čuo sve što mu se imalo za reći. Ono što slijedi opisuje bez trunke patosa.

- Kada sam došao u kavez, pomislio sam: ‘Ipak sam ja ovdje i svi će ovi ljudi sada gledati mene. Idem pokazati što mogu.‘

Bakočević ga, tvrdi, nije iznenadio ničim, ni ranom eksplozijom, ni pokušajem da boksača odvuče tamo gdje boksači tonu, na pod. - Računao sam na to da ću u nekom trenutku vjerojatno završiti na podu. Bio sam mentalno spreman. Ako me sruši, nema problema. Idemo dalje, korak po korak, tražiti situaciju i priliku.

Prilika je stigla u obliku udarca koji je iz gledališta izgledao kao refleks, a zapravo je bio zaključak. - Naravno da taj udarac proizlazi iz boksačkog pedigrea, ali proučavamo protivnike prije borbe. Znao sam da je Vaso više puta gubio nakon udaraca u jetru. Kada se umorio već na početku meča i počeo teško disati, postalo mu je vrlo teško zaštititi jetru. Bilo je logično da pokušam ići u tom smjeru.

U kutu su mu stajali Luka Jelčić, Francisco "Croata" Barrio i Goran Borović, i Sep posebno naglašava da ih je čuo i kroz beogradski žamor u grotlu paklene arene. - To su dečki koji su jako uključeni u cijeli sport. Dosta sam dobro čuo njihove savjete, pogotovo kada sam se našao u podređenoj situaciji u parteru.

Baraba

O Anti Biliću stariji boksački sladokusci govore onim tonom kojim se prepričavaju stvari viđene uživo, a ne na YouTubeu. Bivši WBO europski prvak u srednjoj kategoriji, dvadeset nokauta u profi karijeri i dugogodišnja stanka nakon koje se, u godinama kada se drugi bave veteranskim turnirima, vratio kao da je izbivao jednu sezonu. Sep nije trošio vrijeme na diplomatske odgovore.

- Prvo što mi pada na pamet jest da je iznimno opasan boksač. Pratio sam boks i sjećam se razdoblja kada je bio najaktivniji. Žario je i palio europskim i svjetskim boksačkim te kickboksačkim ringovima, kaže, a onda doda rečenicu koja kod njega vrijedi više od svake pohvale: - Upravo me takvi mečevi vesele. Kada ispred sebe imaš opasnog protivnika, sve te tjera na jednu višu razinu.

Hrvoje Sep (lijevo) | Ante Bilić (desno)

FNC

Bilićev povratak dogodio se u Zadru, na FNC-ovoj karavani, u "bare knuckle" ratu s dvadesetak godina mlađim Petrom Ražovom. Izgubio je, ali način na koji je izgubio rekao je više od mnogih pobjede. Nije pokazao očekivanu "hrđu", kombinacije su bile žustre, a glava u meču do posljednje sekunde, šteta primljena i uzvraćena s kamatama. Sep je meč secirao pažljivo, iako priznaje da je uspoređivanje dviju disciplina klizav teren.

- Tehnika je slična, samo je šteta drukčija. Bio je to fantastičan meč, sigurno jedan od najboljih na ovim prostorima u tim ekstremnijim, žešćim disciplinama. Mogao je otići i na jednu i na drugu stranu. Bilić je zadržao oštrinu i vrlo dobru tehniku. Definitivno je protivnik kojeg bi bila velika pogreška podcijeniti.

Istu rečenicu, gotovo od riječi do riječi, izgovorio je i Leonard Pijetraj, jedan od najcijenjenijih boksačkih znalaca na ovim prostorima.

- Naravno, već radimo na tome jer je meč blizu. Radimo uvježbane kombinacije, a sve što je Leo rekao potpuno stoji. Kada imaš meč u kojem unaprijed praktički znaš tko će pobijediti jer matchmaking nije dobro posložen, onda taj meč ni ljudima nije zanimljiv. Ali kada imaš dva dobra, čvrsta borca koji žele i spremni su ići po pobjedu, onda je to iznimno zanimljivo.

Ruke ili palice

- Tu disciplinu vidim kao opasniju verziju boksa. Možda čak i opasniju od boksa golim šakama, jer u "bare knuckleu" borci bacaju manje udaraca zbog mogućnosti ozljede šaka. Ovdje imaš čvrste bandaže i vrlo male rukavice, pa je ruka pri udarcu gotovo kao palica. Opasno je. Opasno je i za mene. Moraš biti oprezniji, cijelo vrijeme potpuno koncentriran i u vrhunskoj formi.

Manje rukavice traže uži gard i nude vrlo malo prostora za greške. Kada bi htjeli što elokvetnije to sročiti, mogli bismo reći da je to disciplina u kojoj se boksačko znanje ne razvodnjava, nego destilira.

No prije nego što je itko stisnuo šaku, vodila se bitka oko vage, i to javno, jer je Bilić oko kilaže dizao buku s manirima čovjeka koji zna kako se gradi meč. Dogovoreno je na kraju 79,4, granica poluteške kategorije u profesionalnom boksu. Tu Sep, prvi i jedini put u razgovoru, mijenja ton.

Hrvoje Sep

MARKO TODOROV Cropix

- Bio je vrlo glasan oko toga da ja moram spuštati kilažu, što mi je potpuno nelogično jer nikada u životu nisam ozbiljno skidao kilograme. Posljednji put sam imao 77 kilograma sa 16 godina. Najniže na što sam se ikada spuštao jest 79,4 i ispod toga nema razgovora. Na neki mi je način bilo čak neugodno sudjelovati u razgovoru u kojem me netko moli dva kilograma. Borci smo. Nismo djeca da bi nam dva kilograma predstavljala takav problem. Mene bi bilo sram uopće spomenuti dva ili tri kilograma.

Samo ime protivnika, zanimljivo, nitko nije morao smišljati. Nametnulo se, kaže Sep, prirodnom inercijom, prvi ga je još u Beogradu potencirao urednik Fight Sitea Robert Krnjić, a ostalo je odradila FNC-ova vrhuška. - Imaš jednog borca koji želi izazove i drugog koji ih je spreman prihvatiti. To su mečevi koje publika želi gledati i o kojima mediji žele govoriti. Na kraju je tu i FNC, koji je rekao - ako Bilić želi, ako Sep želi, imamo meč.

Ništa ne prepušta slučaju

Priprema za "Barabu" ima svoju jednostavnu gramatiku - dešnjak, slična visina, slična kilaža. U Leonardu je glavnu ulogu Sepovog sparing partnera nosio Antonio Grabić, reprezentativac koji se paralelno sprema za Europsko prvenstvo koje se ovog mjeseca održava u Bugarskoj. - Ljeti treniraju oni najluđi, oni koji stvarno vole trenirati. Imamo dobre, kompleksne pripreme, a s vremena na vrijeme odem u ATT da ponovno osjetim kavez, njegovu veličinu i širinu.

Na opasku da Bilićev Instagram ovog ljeta više podsjeća na godišnji odmor nego na spartanski kamp, Sep odgovara na način koji ga možda najbolje opisuje - ne zagrize ni kada mu se mamac servira na dlanu.

- Ne pratim društvene mreže, pogotovo ne objave svojih protivnika. Znam samo ono što mi drugi kažu; ovo što ste mi vi sada rekli, to sada znam. Ako uzmem u obzir njegovu karijeru i uspjehe, najvjerojatnije je riječ o svojevrsnoj pili naopako, jer je on sportaš koji je uvijek bio dobro pripremljen. Mislim da će doći spreman. Uvijek očekujem najbolju verziju protivnika.

U Beogradu je bio uljez i to mu je, priznaje, na neki način odgovaralo. U Zagrebu će prvi put pod FNC-ovim svjetlima nastupiti kao domaćin, iako Splićanin preko puta neće doći bez svojih. Sepu je, čini se, svejedno tko će glasnije navijati.

- Uvijek je lakše kada si autsajder, jer je dio pritiska skinut s tebe. Ali nikada ne razmišljam o tome hoće li me publika voljeti. Moje iskustvo govori da, kada se dobro boriš i ispucaš sve što imaš do posljednjeg trenutka, publika to uvijek prepozna. Zato se ne bojim hoće li me netko mrziti, znam da ću, ako ništa drugo, zaslužiti barem poštovanje.

Sučeljavanja, kaže, čuva za posljednji trenutak, ali na inzistiranje da umjesto kamere zamisli Bilića ipak popušta. Poruka je, u svijetu u kojem se mečevi prodaju jeftinim uvredama, gotovo subverzivna.

- Ante, sretno ti u pripremama. Želim da dođeš zdrav i bez ozljeda te da publici možemo pružiti jedan pravi meč u kojem ćemo svi uživati.

Što je još Sep imao za reći, možete pogledati na našem YouTube kanalu!