Ljubljana je braći Sičaja u travnju ove godine donijela dvije potpuno različite uspomene. Tomislav je nokautom protiv Arkadiusza Palkowskog nastavio pobjednički niz, dok je Ivan u istoj dvorani ostao bez FNC-ova pojasa perolake kategorije nakon što ga je Eduard Kexel zaustavio u drugoj rundi. Ivan, koji nadimak "Tirke" nosi po Aleksandru Tirnaniću, jednom od junaka kultnog filma "Montevideo, Bog te video", tako je u Ljubljani doživio rasplet kakav bi teško pronašao mjesto u scenariju sportske bajke. Isti kamp, ista priredba, ali dijametralno različiti ishodi. Upravo je u tome i posebnost sportskog odnosa braće Sičaja - uspjehe i poraze proživljavaju zajedno, čak i onda kada jedan od njih ima mnogo više razloga za slavlje. Dečki iz pitomog ramskog kraja, prkosnih i ponosnih sinova imaju velike ambicije.

Nepunih sedam mjeseci poslije, braća Sičaja ponovno će dijeliti FNC-ovu pozornicu, šesti put u profesionalnim karijerama. Podgorica će ugostiti novu FNC-ovu priredbu ove subote, a za starijeg Ivana "Tirketa" Sičaju (32) taj nastup ima posebnu težinu. Nekadašnji prvak vraća se u kavez protiv prekaljenog Argentinca Alana "El Gaucha" Villalbe (21-9), u meču koji bi ga pobjedom mogao ponovno približiti napadu na naslov.

S "Tirketom" smo razgovarali u zagrebačkom American Top Teamu, gdje nam je najprije priznao kako ga je iznenadio podatak da će mu Podgorica biti već šesti zajednički nastup s mlađim bratom.

Zakon braće

- Evo, sad kad si sve to nabrojao, nisam ni znao da ih toliko ima. Mislio sam da smo tri, četiri puta bili zajedno. Idealno je jer nam je puno lakše prolaziti kroz pripreme i skidanje kilograma zajedno. Braća smo, stalno smo skupa i kad jedan pati, lakše mu je kad je ovaj drugi s njim u toj patnji. Dobro je i na dan borbe, pogotovo kad se pobijedi. Kad obojica pobijedimo, imamo dvostruki razlog za slavlje. Dvaput se dogodilo da nismo obojica pobijedili pa se slavlje malo pokvari, ali sve je to normalno. U svakom slučaju, lakše nam je kad smo zajedno u tome, govori nam Sičaja.

Upravo je Ljubljana bila posljednji podsjetnik na onu manje zahvalnu stranu zajedničkih nastupa. Dok je Tomislav slavio, Ivan se morao pomiriti s gubitkom pojasa i prvim porazom nakon niza koji ga je doveo na vrh FNC-ove perolake kategorije. Takav rasplet lako je mogao poljuljati samopouzdanje koje je gradio prethodnih godina, no Sičaja je gotovo odmah odbacio potrebu za opravdanjima. Štoviše, s vremenskim odmakom priznaje kako je njegov uspon možda bio toliko brz da je, zajedno s pojasom, stekao i ponešto varljiv osjećaj sigurnosti.

- Iskreno, ja sam dosta nabrzinu došao do te neke razine. Nije da to nisam zaslužio, jesam, ali nekako sam prebrzo do svega toga došao i imao previše osjećaja sigurnosti. Sad opet imam motivaciju vratiti pojas u svoje vlasništvo. Vidim koja je to zapravo razina i imam motivaciju dalje raditi na sebi, ostaviti taj poraz iza sebe i postati bolji borac u svim mogućim segmentima. Od Ljubljane stvarno nisam stao s treninzima i osobnim napretkom. Mislim da zaslužujem biti na vrhu svoje kategorije, a vrijeme pred nama će pokazati, govori bivši prvak.

Što je bilo - bilo je

Posebno je zanimljiva lakoća s kojom Sičaja govori o iskustvu koje je za njega, barem u sportskom smislu, bilo izrazito bolno. Nema pritom ni pokušaja umanjivanja Kexelova uspjeha ni naknadnog traženja okolnosti koje bi poraz učinile prihvatljivijim. Njegova je logika prilično jednostavna - ono što je izgubljeno u Ljubljani više ne može promijeniti, ali može utjecati na ono što će pokazati u Podgorici. Takav pristup, objašnjava nam, nije razvio isključivo kroz sport, nego ga primjenjuje i daleko izvan kaveza.

- Ja općenito u životu gledam na sve stvari tako. Ako se nešto loše dogodi, to se ne može promijeniti. Razbijem auto, ne mogu vratiti sat vremena unatrag da ga ne razbijem, kužiš? Što imam od kukanja, tugovanja ili neke depresije zbog toga? To neće promijeniti ono što se dogodilo. Gledam da se što prije okrenem budućnosti i onome na što mogu utjecati. Što prije prihvatim poraz, prije ću napredovati, ponovno ući u borbu i pobijediti. Poraz kao poraz, Bože moj, sport je takav. Rijetki su borci koji imaju nulu u svom omjeru, objašnjava nam uvijek vedri "Tirke".

Ivan "Tirke" Sičaja | FNC 29

FNC MEDIA TEAM

Koliko je ta spremnost na okretanje nove stranice doista čvrsta, pokazat će već njegov sljedeći protivnik. Naime, nakon gubitka naslova Sičaja nije dobio priliku za povratak kroz rezultatski manje zahtjevan dvoboj, nego ga čeka čovjek s čak 30 profesionalnih nastupa. Alan Villalba u kavez donosi triput više iskustva od hrvatskog borca, a podatak da je više od 90 posto svojih pobjeda ostvario prekidom dovoljno govori o njegovoj sposobnosti da meč okonča prije sudačke odluke. Za Sičaju, koji želi dokazati da poraz od Kexela nije bio početak silazne putanje, takav protivnik predstavlja istodobno ozbiljnu prijetnju i vrijednu priliku.

- Jako kvalitetan borac. Ima 30 mečeva, triput više od mene. Gledam ga kao jako velik izazov, možda čak i najveći dosad po iskustvu i svemu ostalom. Shvatio sam ga jako ozbiljno i to je još jedan razlog zašto želim dokazati sebi da pripadam vrhu kategorije. On je dobar, sigurno, ali ja isto tako očekujem najboljeg sebe u ovom meču. Želim pokazati što sam radio u posljednje vrijeme, kako sam se pripremao i kakav sam zapravo borac, odlučan je Sičaja.

Argentinčev profesionalni omjer nije, međutim, jedino što njegovu dolasku u Podgoricu daje dodatnu težinu. Villalba je FNC-ovoj publici već poznat po nastupu u Osijeku, gdje je u lipnju tehničkim nokautom u drugoj rundi svladao Ahmeda Vilu. Riječ je o borcu koji sa Sičajom dijeli i prijateljstvo izvan kaveza, a čiji je poraz ujedno poslužio kao svojevrsno upoznavanje regionalne publike s Villalbinim kvalitetama. Ipak, "Tirke" smatra kako je Vila u tom dvoboju propustio bolje iskoristiti vlastite prednosti, osobito nakon obećavajuće prve runde.

- Po meni je Vila možda čak i dobio prvu rundu. Dobro je radio, ali mislim da je malo pogriješio u taktici. Vila je puno bolji u hrvanju i parteru nego u stojci, a mislim da je Villalba slabiji na podu nego na nogama. Možda je trebao više forsirati takav meč. Žao mi je što je Vila doživio drugi uzastopni poraz jer smo dobri i privatno, znali smo se družiti kod Roberta Soldića. Ali sada ja imam priliku protiv čovjeka koji ga je pobijedio. Vila je ipak neko ime i publika je kroz taj meč mogla vidjeti kakav me ispit očekuje, ističe "Tirke".

Žilavi Argentinac

Ako je osječki nastup otkrio dio Villalbina tehničkog arsenala, onda je ono što su Sičaja i njegov trener Luka Jelčić prepoznali u analizi Argentinca možda još važnije. Naime, izvan brojki, pobjeda i prekida, postoji i osobina koja protivnika čini osobito neugodnim - spremnost da nastavi nametati svoj ritam čak i onda kada se borba ne odvija prema njegovim zamislima. Upravo u toj upornosti i neprestanom pritisku Sičaja vidi jednu od najvećih Villalbinih prednosti.

- Glava mu je velika prednost. Luka je sam rekao da je on kao pas, ne odustaje. Ima jaku glavu, ne dolazi izgubiti i stalno ide naprijed, koliko god teško bilo. Baca puno udaraca, stvara pritisak i radi presing, nešto slično Giorgadzeu, objašnjava nam.

Spominjanje Jelčića pritom nas je vratilo na važan detalj iz Sičajine dosadašnje karijere. Njihova suradnja već je proizvela jedan od upečatljivijih trenutaka njegovih FNC-ovih nastupa, kada je u Areni Zagreb letećim koljenom nokautirao Pawela Polityla, upravo nakon jasne instrukcije iz trenerskog kuta. Kasnije reperkusije tog kultnog trenutka su postale jasne - FNC ga je službeno okrunio titulom najboljeg nokauta u 2025. godini. No između tog trenutka besprijekorne provedbe dogovorenog i ljubljanskog poraza krije se, prema Sičajinu vlastitom priznanju, jedna vrlo važna razlika. Protiv Kexela pripremljene zamisli nisu izostale, ali njihova realizacija jest. Stoga povratak na pobjedničke staze neće ovisiti samo o kvaliteti odrađenog kampa nego i o sposobnosti da u samoj borbi ostane vjeran onome što je s trenerom uvježbavao.

Odnos s Jelčićem

- S Lukom uvijek ima nekih finesa i "poteza gratis", kako on kaže. Uz sve bazično što radimo, pripremamo i neke elemente koje bismo mogli primijeniti u borbi. To smo radili i za Kexela, samo što ja tada ništa nisam slušao. Uzalud i Luka i sve ostalo ako ga ne budem slušao u meču. Nadam se da ću sada biti 101 posto unutra i da neću biti sjena sebe iz posljednjeg meča. Želim ponovno slušati sve što mi se govori iz kuta i primijeniti ono što vježbamo, priznaje nekadašnji prvak.

Upravo se u tom prostoru između naučenog i onoga što tek treba savladati krije i jedan od glavnih razloga Sičajina optimizma. Iako su mu 32 godine, odbija prihvatiti tezu da se nužno približava završnici svog natjecateljskog vrhunca. Za razliku od brojnih boraca svoje generacije, iza sebe nema desetljeće profesionalnog trošenja, a u zagrebačkom American Top Teamu trenira tek nepune četiri godine. Njegov se argument zato ne temelji toliko na kalendarskoj dobi koliko na borilačkom stažu i napretku koji, tvrdi, još uvijek jasno osjeća.

Ivan "Tirke" Sičaja

DRAGAN MATIC Cropix

- Ne mogu još biti na svom vrhuncu jer još uvijek učim. Vidim kako mi neke stvari tek sjedaju, kako ih uspijevam primijeniti na sparingu i kako se zbog toga osjećam sigurnije. Imam još dosta toga za naučiti. Ja sam mlad u ovom sportu, neovisno o tome što imam 32 godine. Neki ljudi, poput Ahmeda Vile, počeli su sa 16 godina. Kad je Robo krenuo, ja nisam ni znao što je MMA. On je već 15 godina u ovom sportu, a ja sam tek četiri. Gdje ću tek biti za još četiri godine? Sigurno puno bolji nego danas, uvjeren je Sičaja.

Soldićev UFC debi

Upravo je Roberto Soldić jedan od ljudi čiji mu profesionalni put pruža dodatnu perspektivu o vlastitim mogućnostima. S nekadašnjim dvostrukim KSW-ovim prvakom dijelio je strunjače, a njegov nedavni debi u UFC-u pratio je s posebnim zanimanjem. Dok su pojedinci u Soldićevu nastupu, unatoč pobjedi, pronalazili određene nedostatke, Sičaja ga je promatrao kroz drukčiju prizmu. Nakon dugog razdoblja obilježenog rijetkim nastupima, Robertov povratak na najveću svjetsku scenu za njega nije bio samo pitanje rezultata, nego i prilika da pokaže širinu svojih borilačkih sposobnosti.

- Meni je to bilo perfektno, s obzirom na sve što mu se događalo posljednjih godina i koliko dugo nije nastupao. Pokazao je da zna hrvati se, kontrolirati borbu i raditi "ground and pound". Draže mi je da je tako pokazao kompletan MMA nego da je završio protivnika za deset ili petnaest sekundi pa da opet ljudi govore kako protivnik nije bio dobar. Mislim da će Robo malo-pomalo doći na sam svjetski vrh, govori nam Sičaja.

Ivan "Tirke" Sičaja

DRAGAN MATIC Cropix

No Soldićev uspjeh za njega ima i jednu osobniju dimenziju. Ljudi koje je donedavno mogao promatrati samo kao gledatelj danas su njegovi sparing partneri, poznanici i kolege, a napredak vlastite karijere mjeri i trenucima koji nemaju izravne veze s pobjedama, porazima ili naslovima. Ono što mu je prije nekoliko godina predstavljalo gotovo nedostižan dio borilačkog svijeta, u međuvremenu je postalo njegova svakodnevica.

- Prije tri, četiri godine mogao sam samo sanjati da ću pružiti ruku Ivanu Erslanu, sparirati s Ivicom Truščekom ili Robertom Soldićem i s tim ljudima normalno razgovarati i razmjenjivati iskustva. Kad sam se borio u Areni Zagreb, iz prvog reda gledali su me Mirko Filipović i Stipe Miočić. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću samo sjediti u istom redu s njima, bio bih prezadovoljan, a kamoli da me gledaju i plješću mi. Ništa nije nemoguće u životu. Sve je trud, zalaganje i disciplina.

Zdrave ambicije

A kada se u svega nekoliko godina granica između naizgled nedostižnog i ostvarenog toliko pomakne, ne čudi što Sičaja ne želi unaprijed otpisati ni ambicije koje sežu daleko izvan regionalne scene. Iako je svjestan da su UFC ili nastup na Dana White‘s Contender Seriesu zasad tek mogućnosti, a ne izvjesni koraci njegove karijere, od njih ne zazire. Štoviše, u njegovoj se obitelji o jednoj takvoj destinaciji govori još od vremena kada je profesionalni MMA za njega bio tek daleka zamisao. Riječ je, dakako, o Las Vegasu, koji je kroz dugogodišnju obiteljsku šalu prerastao u simbol svega što bi još mogao ostvariti.

- Moj tetak uvijek kaže: "Čekamo Las Vegas". To je naša zezancija od samog početka, doslovno od prvih treninga govorio mi je: "Dok ne dođemo do Las Vegasa, ne stajemo." Naravno da se nekada zamišljaš i na tim najvećim svjetskim pozornicama. Možda dođe prilika i za to, a ako dođe, prihvatit ću je, vjeruj mi. Neću nigdje zakasniti. Pogledaj što sam napravio u posljednje tri godine, a tko zna što se može dogoditi u iduće tri. I dalje sam gladan i željan svega toga. Slava mi je najmanje bitna, puno mi više znači dokazivanje samom sebi i drugima, zaključuje "Tirke".

Las Vegas, dakle, ostaje dugoročna ambicija, no u Sičajinu razmišljanju nema preskakanja stepenica. Prije eventualnog iskoraka prema najvećim svjetskim organizacijama želi ponovno potvrditi svoju kvalitetu ondje gdje se već jednom popeo na vrh. Put prema tome sada vodi preko Podgorice i Argentinca koji po profesionalnom iskustvu nadmašuje gotovo sve njegove dosadašnje protivnike. Za borca koji je nakon ljubljanskog poraza toliko govorio o učenju iz vlastitih pogrešaka, teško je zamisliti primjereniju priliku da te riječi potvrdi i u kavezu.

Za kraj smo ga zamolili da Villalbi uputi poruku, kao da se umjesto naše kamere nalazi pred njim.

- Poručujem mu samo da bude spreman i da dođe kao najbolja verzija sebe, jer ću ja takav biti. Da pokažemo tko je bolji borac i pružimo publici šou. To je to, nema što, zaključio je Ivan "Tirke" Sičaja.