Postoji nešto gotovo samurajsko u kasnoj fazi karijere hrvatske MMA legende Antuna Račića (29-13-1). Što je borac prošao više bitaka, što je više puta osjetio hladnoću svlačionice, težinu rezanja kilograma, miris strunjače, udarac koji ne vidi i onu posebnu tišinu koja nastupi nakon poraza, to s njega polako otpada sve suvišno. Ostaje nešto jednostavnije, rudimentarnije i, možda baš zato, istinitije; bez potrebe za poziranjem, bez jeftine glume, bez viška riječi, bez želje da se vlastita vrijednost dokazuje vikom prije nego što se vrata kaveza zatvore. Samo borac, njegov "zanat" i još jedan ulazak u kavez u kojem se sve što je rečeno prije borbe vrlo brzo mora potvrditi djelima.

Račić je upravo takav. Dubrovački “Killer” više ne mora nikome dokazivati da pripada među najveće hrvatske borce nižih kategorija, ali i hrvatskog MMA sporta općenito. KSW-ov pojas, FFC-ova titula, velike europske pozornice, ruski M-1 Challenge i gotovo dva desetljeća profesionalnog habanja već su davno ispisali njegovu borilačku biografiju. Ono što ga, međutim, i dalje vuče naprijed nije potreba za bukom, nego ona starinska, gotovo ogoljena borilačka potreba da se ponovno pojavi, ponovno odmjeri, ponovno provjeri samog sebe i vidi koliko je još vatre ostalo u tijelu koje je prošlo četrdeset i tri profesionalne borbe.

Turbulentne pripreme

Uoči FNC 30 spektakla u Zadru, taj put ponovno nije bio ravan. Ozljede, infekcije, otkazivanja i promjene protivnika razbile su mu kamp na nekoliko neugodnih komada. Najprije je za zadarsku priredbu bio predviđen okršaj s Alanom Villalbom, potom je u kombinacije ušao Walter Cogliandro, a nakon novih preslagivanja FNC je objavio kako će mu u Dvorani Krešimira Ćosića na megdan izaći iznimnio neugodni Mauricio Almeida.

Brazilac nije tek zamjensko ime ubačeno u raspored da bi se popunila praznina. Iza sebe ima 27 profesionalnih nastupa, 18 pobjeda i devet poraza, a posebno je znakovit podatak da je čak 16 pobjeda ostvario prisiljavanjem protivnika na predaju. Dakle, Račića u Zadru čeka borac koji se u parteru ne snalazi slučajno, nego ondje gradi najveći dio svoje opasnosti, lovi vratove, ruke i trenutke nepažnje, a takav profil protivnika uvijek traži posebnu vrstu prisebnosti.

Račić, doduše, nije borac kojega bi takve stvari trebale izbaciti iz ravnoteže. Bivši KSW-ov i FFC-ov prvak, jedan od najboljih hrvatskih boraca svih vremena kada govorimo o nižim kategorijama, kroz karijeru je prošao dovoljno različitih stilova, dvorana, zemalja, organizacija i borilačkih škola da bi znao kako se opasnost vrlo rijetko nalazi samo ondje gdje je na papiru najavljena. Na FNC 25 priredbi krajem 2025. godine u Varaždinu brutalno je nokautirao bivšeg izazivača za FNC-ovu titulu u perolakoj kategoriji Itayja Tratnera u trećoj rundi, a sada protiv Almeide traži novu pobjedu i nastavak puta prema vrhu perolake divizije kojom trenutačno vlada Eduard Kexel.

Kada smo se čuli, nije bio u Njemačkoj, kako smo u prvi mah pretpostavili. Bio je na putu prema Dubrovniku, između posljednjih obveza, završnih detalja i dolaska u Zadar.

– Nisam u Njemačkoj, sada sam krenuo prema Dubrovniku. Sutra idem po trenera u Bosnu i nakon toga dolazimo u Zadar, govori Račić, pa objašnjava kako završni dio priprema ovoga puta nije odradio u UFD-u, nego u Vitezu, točnije u dvorani Roberta "Robocopa" Soldića RRC Gymu.

– Gore sam odradio cijeli kamp, pripremao sam se pet tjedana. Bio sam i u UFD-u, ali ovaj sam se kamp pripremao sa Soldićem jer mi je tako bilo jednostavnije. Imao sam neke svoje obveze i nisam mogao otići u Njemačku.

Iza te logistički jednostavne rečenice krije se kamp koji je od početka nosio previše komplikacija da bi ga se moglo nazvati normalnim. Promjene protivnika bile su samo ono što je javnost vidjela izvana, dok se u pozadini odvijala priča o infekciji, oporavku, antibioticima i stalnom pokušaju da tijelo uhvati ritam prije nego što kalendar pokaže da je vremena ponestalo.

– Cijeli ovaj kamp od početka nije išao onako kako je trebao. Nakon posljednje borbe dobio sam veliku stafilokoknu infekciju na ruci. Morao sam ići na operaciju i proći cijeli proces oporavka. Dogovor između mene i mog menadžmenta bio je da se borim u Zadru, a ja sam svima oko sebe govorio da će sve biti u redu do te priredbe, da ću se uspjeti oporaviti i da ću biti spreman. Međutim, rana nije zarastala onako kako sam planirao, govori Račić.

U trenutku kada je prvi protivnik bio ponuđen i objavljen, Račić još nije znao hoće li mu tijelo dopustiti ono što glava želi. Iskusni borci često znaju prikriti probleme, osobito kada se bore pred svojom publikom, ali infekcija nije ozljeda koju se može ignorirati, stisnuti zube i samo nastaviti dalje.

– Kada je prvi protivnik bio ponuđen i već objavljen, ja nažalost nisam bio siguran hoću li uspjeti privesti kamp kraju zbog te infekcije i svega što se događalo oko nje. Zbog toga mi se promijenio drugi protivnik, a onda mi se, nažalost, usred kampa promijenio i treći protivnik jer se Talijan, koliko znam, ozlijedio. Zadar mi je jedno vrijeme općenito bio upitan, ne zato što nisam mogao nastupiti, nego zato što sam imao zdravstvenih problema i nisam bio siguran hoću li se u tako kratkom razdoblju uspjeti fizički pripremiti na potrebnoj razini.

Kada je otišao u Vitez i krenuo hvatati radni ritam, činilo se da se priča napokon stabilizirala. No, ni tada pripreme nisu prošle bez novog zastoja.

– Krenuo sam s kampom otprilike šest tjedana prije Zadra. Sve je išlo dobro, potvrdio sam da ću biti spreman, ali nakon dva tjedna kampa opet sam dobio jednu manju infekciju. Morao sam se ponovno vratiti na antibiotike i odraditi jedan manji zahvat. Bogu hvala, sada je sve to iza mene. Pripremio sam se koliko sam mogao, dao sam sve od sebe i, iako sam imao te probleme, sigurno ih neću koristiti kao izgovor ako se bilo što dogodi u borbi.

To je možda i najvažniji dio njegove priče uoči Zadra. Račić ne pokušava unaprijed pripremiti alibi, niti svojim problemima želi dati težinu opravdanja. Izgovara ih mirno, kao činjenice koje su bile dio puta, ali ne i nešto čime će kasnije pokušati objašnjavati ishod.

– Moje je mišljenje da sam spreman, da mogu ući u kavez i pružiti vrhunsku borbu. Tako sam trenirao, tako se osjećam i mislim da ću u Zadru biti spreman za tri runde rata ako bude trebalo.

Stafilokokne infekcije nisu nepoznanica u sportu u kojem se svakodnevica sastoji od kontakta sa strunjačama, otvorenih ogrebotina, znoja, iscrpljivanja organizma i mikrotrauma koje publika nikada ne vidi. Račić ne zna gdje je točno pokupio infekciju, ali je kroz vlastito iskustvo prepoznao obrazac.

– Ne znam gdje sam točno pokupio, ali općenito imam problema s time čim malo pretjeram s treninzima. U posljednje vrijeme, čim uđem u strožu dijetu i velik opseg treninga, pogotovo kada radim dva jaka treninga dnevno, imunitet mi padne i tada mi se zna pojaviti ta stafilokokna infekcija. Ne dogodi se svaki put, ali zna se dogoditi.

Cijela situacija s protivnicima dodatno je zanimljiva zato što Račić kroz karijeru nikada nije bio borac koji previše prebire po imenima s druge strane kaveza. Njegova biografija nije građena na pažljivo biranim prečacima, nego na europskim i regionalnim organizacijama u kojima se protivnici nisu nudili kao lagani prijelazi, nego kao stvarne borilačke provjere. Ipak, ovoga puta situacija nije bila stvar biranja, nego procjene može li se uopće pripremiti kako treba.

– Ja stvarno ne biram ni protivnike, ni mjesto, ni vrijeme, ali ova je situacija, nažalost, bila malo specifična. Nisam odbio prvog protivnika, nego sam samo tražio da vidim hoću li biti spreman i hoću li imati dovoljno vremena pripremiti se za takvog protivnika kao što je trebao biti taj prvi Argentinac Villalba. U trenutku kada se ta borba potvrđivala, nisam bio sto posto siguran hoću li se uspjeti pripremiti. Iz tog razloga tražio sam od svog menadžmenta da ponude još borbi i da vidimo kakva je situacija.

Pogled u budućnost

– Već sam bio izazivač, već sam se borio za titulu protiv "Croate" u lakoj kategoriji. Nažalost, do borbe za pojas u perolakoj kategoriji nije došlo zbog infekcija koje sam imao, ali i zbog toga što se Ivanov brat Tomislav nedavno oženio. On nije mogao nastupiti u Zadru, nego samo u Ljubljani, pa smo se opet mimoišli kada je riječ o toj borbi za titulu.

Unatoč svim komplikacijama, želja za nastupom u Zadru ostala je prejaka da bi je Račić lako pustio. Za nekoga tko dolazi iz Dubrovnika, nastup pred dalmatinskom publikom nije samo još jedan datum u rasporedu, nego emotivno puno bliži teren od gotovo bilo koje druge opcije.

– Htio sam nastupiti u Zadru. To je Dalmacija, to je moje mjesto, doći će puno mojih navijača i smatrao sam da bih trebao biti na tom cardu. Jedino sam zato tražio da se pronađe opcija i da nastupim ako bude moguće. Na kraju je FNC uspio sve organizirati. Što se tiče Villalbe ili bilo kojeg drugog protivnika, sigurno ću još biti aktivan i sigurno ćemo se sresti. Nitko ni od koga ne bježi, nego sam jednostavno u ovom trenutku bio u situaciji u kakvoj sam bio. Čak nisam bio siguran hoću li uopće nastupiti.

Jedna od priča koja je dugo stajala iznad FNC-ove perolake kategorije bila je moguća borba Račića i Ivana “Tirketa” Sičaje. Ne bi to bio klasičan rivalitet natopljen netrpeljivošću, nego upravo suprotno. Neugodna profesionalna deformacija da se dva čovjeka koja se međusobno poštuju, i koja pripadaju istom hrvatskom borilačkom krugu, jednog dana moraju zaključati u kavez i raditi ono zbog čega su plaćeni.

– U to sam sto posto siguran, ne bi mi bilo drago boriti se protiv Sičaje. Ja sam borac već gotovo dvadeset godina, prošao sam sve moguće organizacije i borio se u najboljim europskim promocijama. U KSW-u sam bio prvak. Nikada nisam imao ni želju, ni volju, ni motiv za trash talk. Naravno, kroz karijeru sam se susretao s borcima koji su trash talk shvaćali preozbiljno, ali tada sam shvatio da to nisam ja. Ja jednostavno ne mogu glumiti.

Spomen Francisca “Croate” Barrija kod Račića ne otvara ladicu uobičajenih borilačkih rivalstava, nego nešto puno rjeđe. Poštovanje koje nije nastalo iz kurtoazije, nego iz sudara. Postoji taj stari paradoks borilačkog sporta po kojem ti čovjek, nakon što ste jedan drugome petnaest ili dvadeset pet minuta pokušavali slomiti volju, može postati bliži nego što je bio prije borbe.

– "Croata" je moj vrhunski prijatelj, možda čak i još veći prijatelj nakon naše borbe. Hvala mu na toj borbi, bio je bolji i zasluženo je pojas FNC-ovog prvaka u lakoj kategoriji ostao u njegovim rukama. Tako isto i "Tirketa" smatram prijateljem, poznanikom, kolegom, pogotovo jer je Hrvat i moj čovjek. Nema šanse da mogu imati ikakve zle krvi prema njemu, prema Croati ili prema bilo kojem borcu iz Hrvatske kojega poznajem i s kojim bih se možda mogao sresti u kavezu. To su sve odlični dečki, dragi su mi.

U Račićevu slučaju takav stav ne djeluje kao naučena diplomatska rečenica. Više nalikuje na kodeks čovjeka koji je prošao dovoljno da bi znao kako je lažni animozitet često samo jeftinija zamjena za pravu borilačku ozbiljnost.

– Ponavljam, u svojoj sam karijeri ostvario sve što sam vjerojatno trebao ostvariti. Trenutno sam u fazi u kojoj sam u FNC-u i sretan sam zbog toga. FNC je za mene trenutačno najbolja europska organizacija, jedna od najjačih i jedna od najbrže rastućih organizacija na svijetu. Velika mi je privilegija i čast boriti se u FNC-u, pogotovo pred svojom publikom u Dalmaciji. Što se mene tiče, zadovoljan sam svojom karijerom. Još ću neko vrijeme biti aktivan i to je to. Ovo mi je ipak četrdeset četvrta profesionalna borba. Iz priprema u pripreme vidim da mi je sve teže i napornije, ali još uvijek imam želje i volje. Nadam se da ću doći do zacrtane pedesete profesionalne borbe, a nakon toga ćemo vidjeti dalje.

Nakon što je Sičaja izgubio pojas od Eduarda Kexela, promijenila se i dinamika na vrhu FNC-ove perolake divizije. Račić je i dalje u samom vrhu izazivačkog poretka, ali ne dramatizira situaciju niti pokušava svoj zadarski nastup pretvoriti u nešto što od početka nije trebao biti. U Zadar, kaže, nije ulazio kao čovjek kojemu je obećana borba za titulu, nego kao veteran koji je želio odraditi snažan nastup pred publikom koja ga doživljava kao svoga.

– Prije dogovaranja svega za Zadar znao sam da se ondje neću boriti za titulu. Znao sam da se neću boriti za nešto što bi mi donijelo veliki korak prema budućnosti kada je riječ o pojasu ili prvaku. Za Zadar sam samo rekao da želim dobru borbu, da želim nastupiti ako ikako budem mogao i ako to bude moguće. Uopće mi nije bilo bitno protiv koga.

U jednom trenutku, otkriva, želio je protivnika koji bi imao sličnu veteransku težinu, nekoga čije bi ime nosilo drugačiju vrstu simbolike.

– U jednom sam trenutku izrazio želju da se borim protiv Ronyja Jasona, protiv takvih veterana ovog sporta, boraca sličnog iskustva kakvo imam i ja. Nažalost, to se nije realiziralo, ali FNC je pronašao adekvatnog i vrhunskog protivnika. Pogledao sam njegove borbe i po mom mišljenju izgleda jako opasno, jako opasno u dolasku prema naprijed. U stojci je također zahtjevan, dosta nepredvidiv.

Premda Almeidina statistika jasno pokazuje gdje najčešće završava svoje protivnike, Račić ga ne svodi samo na parteraša. Iskustvo ga je naučilo da je protivnik najopasniji upravo onda kada mu unaprijed suziš identitet na jednu vještinu.

– Bit ću spreman, nadam se pobjedi i ponovno želim publici pružiti svoj najbolji performans. Nadam se da ću u tome uspjeti. Što se tiče Kexela, naravno, u kategoriji sam trenutačno među prvim izazivačima, vjerojatno i prvi izazivač. Kada dođe prilika za napad na titulu, ako to bude Kexel, sigurno ću prihvatiti. Moj jedini uvjet je da se osjećam spremno za takvo nešto. Što se mene tiče, to nije problem.

Činjenica da je Kexel formalno povezan s istim menadžerskim okruženjem, odnosno UFD-om kojim dirigiraju Ivan i Tomislav Dijaković, ne čini mu se preprekom koja bi automatski zatvorila vrata potencijalne borbe. U borilačkom svijetu takve stvari imaju svoju težinu, ali Račić ne ostavlja dojam čovjeka koji zbog toga planira sam sebi suziti put.

– Ima i to ponekad svoje značenje, ali u ovoj situaciji trenutačno s Kexelom nemam takav odnos. Jednom smo možda zajedno trenirali. Nisam s njim posebno dobar kao s nekim drugim kolegama iz UFD-a, poput Loma-Alija i ekipe. To ću prepustiti svom menadžmentu. Neka oni odluče tko se treba boriti, kako i kada. Meni je najvažnije, iskreno i najiskrenije, da sam trenutačno sretan što sam u poziciji napasti titulu. Isto tako smatram da je mogu napasti kada budem spreman za to.

Kod spomena "Tirketa" je, pak, priča osobnija. Ne zato što bi borba bila nemoguća, nego zato što bi se odvijala u onom neugodnom prostoru između prijateljskog poštovanja i profesionalne obveze.

– Što se tiče Sičaje, prije te borbe stvarno nisam želio ponovno ponavljati situaciju kao protiv Hrvata. Ali kada sam vidio da sam došao u poziciju u kojoj će biti teško izbjeći borbu između mene i njega, otvoreno sam razgovarao s njim i rekao mu sve kako jest. Poštujem ga, respektiram ga i, ako dođe do toga, odradit ćemo borbu isključivo na prijateljski način. Tih petnaest ili dvadeset pet minuta, koliko god borba trajala, odradit ćemo pravu borbu i publici pružiti ono zbog čega je došla. Nakon toga smo i dalje prijatelji i nema nikakve zle krvi. To je moje pravilo ako se već moram boriti s nekim kao što je Sičaja ili netko iz te ekipe koju stvarno poznajem i jako cijenim.

Kao borca s toliko iskustva, Račića je posebno zanimljivo slušati kada govori o samoj borbi između Kexela i Sičaje. Rezultat može sugerirati jednu vrstu priče, ali MMA je često sport u kojem konačni zapisnik ne govori sve o nijansama koje su mu prethodile.

– Mislim da je ljudima jako teško pratiti ovaj sport jer je on jako nezahvalan, težak i nepredvidiv. Jedna stotinka nepažnje ili jedno malo odstupanje od game plana može potpuno preokrenuti borbu. Kada se potvrdila borba između Sičaje i Kexela, i ja sam sa strane čuo komentare da će Kexel lako pobijediti, ali nisam bio sto posto siguran u to. Znao sam što Sičaja može i koliko može. Očekivao sam od njega nešto slično kao protiv Polityla, neki "blitz" knockout ili udarac koji će sjesti na pravo mjesto i preokrenuti tijek borbe.

Račić smatra da je Sičaja u borbu ušao dobro, bolje nego što bi se naknadno moglo zaključiti gledajući samo završetak.

– "Tirke" se u prvoj rundi, po mom mišljenju, jako dobro nosio. Nije primio neku veliku štetu, dobro se kretao i dobro je ušao u borbu. U tom sam trenutku očekivao čak i jako tvrdu borbu za Kexela, ali onda je sjeo udarac i sve se u sekundi promijenilo. Tako je i u svakoj drugoj borbi. Kada se pripremam za protivnika, nebitno tko je s druge strane, smatram da je svatko tko uđe protiv mene u kavez spreman i opasan u svakom trenutku. Zato su borbe zanimljive. Sve se može dogoditi, borba može otići na jednu ili drugu stranu u bilo kojem trenutku. Nebitno je kakav je trenutačni rezultat, sve se može promijeniti u jednoj sekundi.

U tom odgovoru možda se najbolje vidi Račićeva borilačka zrelost. Nema brzih presuda, nema podcjenjivanja poraženog, nema pokušaja da se kompleksan sport svede na jednostavnu jednadžbu. Za njega je MMA upravo zato težak što ne prašta ni najmanji raskorak između plana i stvarnosti.

Zadarska postava

Zadarski FNC 30 card za Račića, međutim, nije samo njegov meč. Na priredbi će nastupiti niz boraca koje poznaje, cijeni i s kojima dijeli godine treninga, prijateljstva i zajedničkih borilačkih krugova. Među njima su Martin Batur i Luka Milidragović, dva domaća imena koja će pred publikom u Zadru imati vlastite važne ispite.

– U Zadru nas očekuje jako zanimljiv fight card. Svaki meč koji gledam na toj priredbi djeluje mi atraktivno i zanimljivo. Martin, po mom mišljenju, ima jako težak i zahtjevan meč. Stamatović je pravi teškaš, ozbiljan borac. Sigurno se dobro pripremio i sigurno ima veliki motiv pobijediti Martina u Zadru, u Martinovu rodnom gradu.

O Baturu govori s osobitim uvjerenjem, ne iz svojevrsne navijačke pristojnosti, nego iz iskustva čovjeka koji ga je gledao ondje gdje se o borcima najviše sazna, daleko od svjetla i kamera, u sparinzima i treninzima koji često ostave dublji trag od samih nastupa.

– Vjerujem da je jako radio za ovaj meč, ali ponovno tvrdim ono što sam vidio kroz godine zajedničkog druženja i treniranja: Martin samo treba pravi trenutak da pokaže kakvu kvalitetu ima u teškoj kategoriji. Smatram ga jednim od najopasnijih teškaša na svijetu. Znam i što govore drugi borci kada ga vide na treningu, kada odrade sparing s njim, znam kakvo mišljenje imaju i kakva su im iskustva.

Batur je u karijeri prošao i kroz neugodne trenutke, ali Račić ih ne vidi kao trajnu oznaku. U sportu u kojem se jedna večer može pretvoriti u prekretnicu, jednako kao i u pad, on dobro zna da karijera često ne ide logikom ravne crte.

– Samo čekam Martinov trenutak u borbi da svima pokaže koliko je kvalitetan. Imao je neke nepotrebne poraze, ali svi smo to prošli. Ja sam bio prvi koji mu je prišao sa strane i rekao mu da sam sve to prošao. Imao sam i ja poraze u nizu, imao sam i jako teške situacije u karijeri, ali to je takav sport. MMA je nepredvidiv, nezahvalan i jako nezgodan sport. U svakom trenutku može se promijeniti ne samo tijek borbe, nego i tijek karijere. Što se Martina tiče, želim samo da u Zadru bude pravi Martin, onakav kakvog ga ja poznajem i onakav kakav znam da može biti. Ako bude takav, ne brinem se za tu borbu protiv Milenka "Kiće" Stamatovića.

Sličnu vrstu podrške ima i za Luku Milidragovića, koji protiv Robina Moosmonna traži povratak nakon poraza koji je, priznaje Račić, i njega iznenadio.

– Luka dolazi iz teškog poraza koji iskreno nisam očekivao. U njegovoj sam prošloj borbi očekivao pobjedu. Luka je vrhunski momak, vrhunski tehničar i jako talentiran za ovaj sport. Ima sve predispozicije da bude uspješan, kao što već i jest. Po mom mišljenju, i Luka i Martin već su uspješni borci, samo su imali jedan jako nezgodan period u karijeri. Vjerujem da će to prebroditi i nastaviti onako kako najbolje znaju.

Račić pritom ne zaboravlja ni ostatak zadarskog programa, posebno Juru Jurića i Marka Ančića, za kojeg ima vrlo zanimljivu rečenicu.

– Tu je još i Jure Jurič. Čeka ga jako težak i zahtjevan meč, ali on je vrhunski radnik, talentiran momak, gladan uspjeha u ovom sportu i smatram da će i on u Zadru biti na vrhunskoj razini. Spomenuo bih i meč Marka Ančića protiv Ronalda Ferreire. To će biti jako zanimljiv meč, oba su borca kvalitetna. Naš Marko Ančić mladi je talent i, mogu slobodno reći, budući nasljednik u mojoj kategoriji iz Hrvatske. Čeka ga jako težak meč, ali poznavajući Ančića i sve ono što sam gledao od njega, samo je važno da uživa u procesu i sve će doći na svoje.

Dubrovački početci

Poseban dio razgovora otvorila je dubrovačka borilačka loza iz koje su proizašla neka od najprepoznatljivijih imena domaće scene. Luka Milidragović nedavno nam je govorio o svojim počecima, o Gladiatoru, pokojnom Maru Peraku, Kristijanu Peraku, Karlu Caputu, Anti Deliji i Račiću, a posebno je istaknuo da je, iako je boravio i u Tristaru u Kanadi, najviše parteraških tehnika naučio upravo od Račića u dubrovačkom Gladiatoru.

Za Račića je taj dio karijere očito više od puke epizode iz mladosti. To je razdoblje u kojem je bio borac, trener, organizator i jedan od stupova generacije koja je rasla bez današnjih uvjeta, ali s golemom količinom rada i unutarnje vatre.

– Zauvijek ću biti član dubrovačkog kluba Gladiator Dubrovnik. Ondje sam krenuo sa svojom MMA karijerom i ondje sam odradio veliki dio svojih borbi, pripremajući se s kolegama iz Gladiatora. U to vrijeme glavni pokretač svega bio je naš pokojni Maro Perak, jedna od legendi MMA sporta u Hrvatskoj.

Ta dubrovačka ekipa nije bila salonski projekt, nego skup boraca koji su se gradili iz dana u dan, često improvizirajući, učeći jedni od drugih i noseći sport u vremenu kada hrvatski MMA još nije imao današnju infrastrukturu ni vidljivost.

– Tada smo stvarno bili luda ekipa. Bilo nas je dosta. Pokojni Maro, njegov brat Kristijan i ja. Kasnije je došao Ante Delija kada je počeo trenirati, zatim Karlo Caput i Luka Milidragović. To su sve bili jako mladi momci, mlađi od mene. U jednom sam periodu, nakon nekoliko godina treninga, postao neka vrsta trenera u Gladiatoru i bio zadužen za treninge, dvoranu i cijelu organizaciju rada.

Račić je u toj fazi već imao dovoljno iskustva da znanje može prenositi dalje, ali i dovoljno natjecateljske gladi da istodobno ostane aktivan borac. Ta dvostruka uloga, koliko god zahtjevna bila, očito mu je prirodno sjela.

– Svoju sam ulogu u Gladiatoru tada prihvatio na način da sam i borac i natjecatelj, ali istodobno i trener svojim kolegama. Pomagao sam im na svaki mogući način da napreduju tehnički, kondicijski, fizički, u snazi i izdržljivosti. Već sam tada imao borilačko iskustvo jer sam jako rano krenuo. S osamnaest godina postao sam profesionalac, a prije toga sam tri ili četiri godine bio amater. Jednostavno je situacija bila takva i zato sam možda Luki i drugima mogao pomoći i naučiti ih nešto.

Iz te se dvorane, uz sve njezine nedostatke i specifičnosti, razvila ozbiljna borilačka priča. Račić se prisjeća kako je u jednom trenutku bio zadužen za čitav profesionalni pogon, od sadržaja treninga do organizacije rada.

– U to sam vrijeme bio trener Luki Milidragoviću, Karlu Caputu, Anti Deliji i cijeloj ekipi koja je bila na profesionalnim treninzima. Bio sam zadužen za organizaciju treninga, za to što ćemo raditi i kako ćemo raditi. To je trajalo stvarno dugo.

Upravo je ondje počeo shvaćati da bi nakon završetka karijere mogao ostati u sportu kao trener. Ne govori to kao čovjek koji traži novu titulu za sebe, nego kao netko tko je kroz godine razvio instinkt za prepoznavanje tehnike, ritma i potreba borca.

– Tada sam počeo shvaćati da ću nakon karijere sigurno biti kvalitetan trener. Imam nešto što ne znam ni kako bih točno nazvao. Kada vidim tehniku, kada pogledam trening ili neku situaciju, jako dobro to zapamtim i nije mi problem kasnije slagati treninge. Danas MMA trening složim za pola minute u svojoj glavi i trening ispadne odličan.

Račićevo znanje, naravno, nije nastajalo samo u Dubrovniku. Kroz karijeru je prošao niz velikih svjetskih dvorana i borilačkih sustava, skupljajući detalje koje danas nosi kao neku vrstu vlastite interne arhive.

– Smatram da ću u budućnosti nastaviti dijeliti svoje znanje, a stekao sam ga na puno različitih mjesta. Bio sam u Team Alpha Maleu, jednom od najboljih klubova na svijetu za niže kategorije, u Sacramentu u Kaliforniji. Bio sam u American Top Teamu u Miamiju, bio sam u Tristar Gymu u Kanadi, bio sam u Rusiji po dosta dvorana. Upoznao sam jako puno najboljih trenera na svijetu i od svih njih naučio jako puno. Isto tako naučio sam i od svojih kolega, a bilo ih je jako puno u svim tim dvoranama.

Posebno mjesto u toj priči zauzima UFD Gym, dvorana koja je, prema njegovim riječima, njegovu karijeru podigla na višu razinu i dala joj novu europsku težinu.

– Naravno, tu je i UFD. UFD me podigao na višu razinu. Kada sam prije nekih devet godina došao u UFD, taj me klub podigao do razine na kojoj sam postao KSW prvak, nastupio u Oktagonu i sada došao u poziciju izazivača u FNC-u. To su sve zasluge trenera iz UFD-a i ekipe s kojom u posljednje vrijeme radim.

Kada se njegova karijera pogleda iz današnje perspektive, popis organizacija i iskustava dovoljno govori sam za sebe. KSW, FFC, Oktagon, M-1 Challenge, regionalne i europske pozornice, titule, porazi, povratci i godine u kojima se hrvatski MMA mijenjao zajedno s njim. Na spomen notorno tvrdog ruskog M-1 Challengea, Račić ne troši mnogo riječi, ali upravo zato rečenica ima težinu.

– M-1 Challenge bio je najteža i najjača organizacija u kojoj sam ikada nastupio.

Savjet mlađima i perspektiva FNC-a

Iz takve perspektive posebno je zanimljivo čuti kako gleda na razvoj FNC-a. Organizacija je posljednjih godina prerasla okvire regionalne platforme, dovela niz ozbiljnih europskih boraca i počela stvarati okolinu koja pretendira za sami europski vrh. Sve više pojaseva završilo je kod boraca iz šireg europskog bazena, osobito onih povezanih s njemačkim tržištem, a domaća scena dobila je jasan podsjetnik da se priča mora potvrditi kvalitetom.

– Najviše mi je drago ako FNC postaje organizacija u kojoj se skillom, znanjem i borbenošću mora dokazati koliko si dobar. Smatram da ne moraš uvijek učiti samo iz svojih grešaka. Možeš učiti i iz tuđih.

Račić pritom ostaje dosljedan u pogledu na trash talk i promotivni dio sporta. Razumije zašto organizacije stvaraju priče, zašto rivaliteti prodaju dvorane i zašto publika voli emocionalni naboj prije borbe, ali jasno razlikuje promociju od onoga što je njemu osobno prirodno.

– Kada je riječ o trash talku, uvijek sam govorio da ne želim ispasti netko tko će prije meča govoriti svašta, a onda se u borbi može dogoditi nešto sasvim drugo. To me uvijek sprečavalo da ulazim u takve priče. Znam da se u borbi sve može promijeniti u jednoj sekundi i nikada sebi možda ne bih oprostio da sam prije meča izgovorio neke neugodne riječi prema protivniku, njegovu timu ili bilo kome drugome, a onda borba ode u potpuno drugom smjeru.

Njegova filozofija zapravo je vrlo jednostavna, ali nije plitka. Upravo suprotno, iza te jednostavnosti stoje godine iskustva i spoznaja da je kavez dovoljno iskren sam po sebi.

– Uvijek sam bio za to da, ako smo se dogovorili boriti, borit ćemo se tada i tada, na tom mjestu. Želim da protivnik dođe zdrav, spreman i maksimalno pripremljen, a ja ću se potruditi doći isto takav. Ono što bismo možda govorili preko društvenih mreža, najbolje je pokazati djelima u kavezu.

Ne bježi od činjenice da FNC, kao i sve ozbiljne organizacije, mora graditi mečeve koji imaju tržišnu i emotivnu težinu. No, vjeruje da prava borilačka kvaliteta ne treba uvijek verbalni dekor.

– Naravno, FNC radi ono što rade i velike organizacije, slaže borbe koje su zanimljive publici. Često su te borbe zanimljive jer imaju pozadinu trash talka i međusobne priče. Ali isto tako smatram da dva vrhunska borca ne moraju reći ni jednu riječ, a mogu sve pokazati u kavezu. Time se vodim cijelu karijeru. Želim u kavezu pokazati ono što mogu, a ono što kažem da ću napraviti nitko mi ne može garantirati da ću zaista i uspjeti izvesti.

Za kraj, Račić mladim borcima ne nudi frazu o vjerovanju u sebe, nego savjet koji zvuči kao proizvod dugog borilačkog trošenja. U sportu koji sve više živi na društvenim mrežama, na izjavama, najavama i kratkim isječcima, on vraća fokus na ono što se najsporije gradi i najbrže razotkriva.

– Moj savjet mladim borcima jest da devedeset posto fokusa mora biti na samom sportu. To znači napredovanje u svim segmentima MMA borbe, ali i psihički i fizički napredak. Na kraju krajeva, ono zbog čega najviše treniraš i radiš jest trenutak u kojem se moraš pokazati u kavezu.

U slučaju Antuna Račića, taj trenutak ponovno dolazi ove subote u Zadru. Nakon infekcija, preslagivanja protivnika i kampa koji se nije kretao urednom linijom, dubrovački veteran još jednom ulazi u kavez bez potrebe da od sebe napravi nešto što nije. U starim samurajskim pričama najopasniji nije onaj najglasniji ni najopremljeniji ratnik, nego onaj koji je preživio dovoljno dvoboja te koji dopušta da njegova djela govore umjesto njega. Račić djeluje upravo tako, ogoljen od potrebe da se predstavlja, dovoljno iskusan da zna kako savršene okolnosti gotovo nikada ne postoje i dovoljno miran da u kavez donose zanat, tvrdoglavost i naviku da se istina ne objašnjava unaprijed. Ona se, prema dubrovačkom "Killeru", još jednom mora pokazati ondje gdje jedino ima punu težinu, a to je samoj u borbi.