Legenda usporedila bivšeg Hrgovićeva protivnika i Fabija Wardleyja: ‘On je moderni George Foreman‘

Boksačka legenda Roy Jones Jr. prilično je jasno detektirao gdje leži ključ predstojećeg teškaškog obračuna između Daniela Duboisa i Fabija Wardleyja. Prema njegovu viđenju, Dubois mora posao završiti rano, jer ako meč uđe u dublje vode, vaga bi se mogla opasno nagnuti na Wardleyjevu stranu.

Njih dvojica ukrstit će rukavice 9. svibnja u Manchesteru, u jednom od najzvučnijih teškaških mečeva na britanskom tlu ove godine. Wardley će ondje prvi put braniti WBO-ov pojas, koji mu je pripao nakon što ga je Oleksandr Usik svojevoljno napustio, a u meč ulazi s potpuno drukčijom reputacijom od one koju je imao prije samo nekoliko godina. Nekad se ozbiljno sumnjalo može li uopće dosegnuti svjetsku razinu, no nokauti nad Justisom Hunijem, Frazerom Clarkeom i Josephom Parkerom bitno su promijenile ton te priče. Danas je neporažen, opasan i profiliran kao jedan od najnezgodnijih finišera teške kategorije.

Jones pritom ne osporava da je bivši protivnik našeg Filipa Hrgovića boksački čišći i uredniji borac. Dapače, upravo njemu daje prednost kada je riječ o “čistom” boksanju. No poanta njegova upozorenja leži u tome da takva prednost neće vrijediti mnogo ako Wardley dočeka drugu polovicu meča na nogama i u svom ritmu.

– Fabio Wardley je jako, jako tvrda "mušterija". Naučio sam voljeti gledati Fabija i više ga nikad neću olako otpisati. Dubois je vjerojatno bolji boksač, ali bolje mu je da Fabija riješi rano, jer ako borba ode dalje od sedme runde, onda to postaje Wardleyjeva borba, rekao je Jones za Grosvenor Casinos, prenosi BoxingNews24.

Jones je otišao i korak dalje, pa Wardleyja usporedio s jednom od najstrašnijih figura u povijesti teške kategorije.

– Fabio je moderni George Foreman. Ako Fabio dođe do sedme ili osme runde, možete se praktički oprostiti.

Naravno, takva usporedba zvuči efektno, ali nije baš potpuno čista kada se secira tehnička strana priče. Wardley nije defenzivno kompaktan kao nekoć Foreman, često ostavlja previše prostora i ne djeluje kao nepomični tenk u klasičnom smislu te riječi. No ono što Jones očito vidi, i što toj usporedbi ipak daje određenu težinu, jest način na koji Wardley lomi ljude pritiskom. Ne nužno savršenom tehnikom, nego konstantnom prijetnjom, stalnim pritiskom i sposobnošću da pronađe završni udarac čak i onda kada se čini da meč klizi iz njegovih ruku.

S druge strane, Dubois u ovaj meč ulazi nakon poraza prekidom od Usika, pa mu dvoboj s Wardleyjem predstavlja vrlo izravnu rutu natrag prema vrhu teške kategorije. Problem za njega, kako to Jones dobro detektira, leži u činjenici da Dubois često boksa u valovima. Kada mu stvari sjednu, izgleda vrlo opasno i vrlo školovano, ali nema uvijek isti kontinuirani ritam kroz cijelu borbu. A protiv čovjeka poput Wardleyja to može postati ozbiljan problem, jer Wardley ne traži savršen meč da bi vas završio, dovoljan mu je jedan pravi trenutak.

Zato cijeli meč u suštini djeluje prilično jednostavno za čitanje. Ako Dubois rano nametne svoju uredniju tehniku, pogodi dovoljno čisto i slomi Wardleyjev nalet prije nego se ovaj razmahne, onda će potvrditi ono što mnogi već dugo misle o njegovu plafonu. No ako dopusti da borba uđe u onu zonu u kojoj umor briše finese, a karakter i pritisak počinju odlučivati, tada bi Wardley vrlo lako mogao još jednom pretvoriti svojevrsni kaos u vlastitu pozornicu.