Od 15-godišnjeg siročeta na Olimpijskim igrama do statusa nacionalnog heroja i svjetskog prvaka

Wilfredo Gomez, jedan od najvećih boksača koje je Portoriko ikada dao, preminuo je danas u 69. godini. Legendarni “Bazooka” osvajao je svjetske naslove u superbantam, perolakoj i superperolakoj kategoriji, profesionalnu karijeru završio je s omjerom 44-3-1 i čak 42 pobjede nokautom, a iza tih brojki ostala je karijera koja ga je učinila nacionalnom sportskom ikonom.

Gómez je posljednjih godina imao ozbiljnih zdravstvenih problema. Njegova obitelj nedavno je javno izrazila zabrinutost zbog pogoršanja stanja, a u tjednima prije smrti bio je hospitaliziran zbog poteškoća s disanjem, uz izvještaje o neurološkim oštećenjima. Još 2013. teška infekcija pluća dovela ga je u životnu opasnost.

Vijest o njegovoj smrti posebno snažno je odjeknula u Portoriku i Srednjoj Americi, gdje Gomez nikada nije bio samo još jedan bivši prvak. Pripada generaciji boksača koja je maloj karipskoj zemlji izgradila golemi ugled u svjetskom boksu, a među imenima poput Felixa Trinidada, Miguela Cotta, Wilfreda Beníteza i Carlosa Ortiza njegovo se redovito spominjalo pri samom vrhu.

Put prema tom statusu započeo je daleko od glamura velikih arena. Rođen je 1956. u siromašnom dijelu Hato Reya u San Juanu, a kao dječak vozio je bicikl i prodavao slatkiše kako bi zaradio nešto novca. Boks mu je ubrzo postao izlaz, a talent je bio očit još u amaterskim danima. Sa samo 15 godina nastupio je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., a dvije godine poslije osvojio je zlato na prvom Svjetskom amaterskom prvenstvu u Havani te na Srednjoameričkim i karipskim igrama. Amatersku karijeru zaključio je s impresivnim omjerom od 96 pobjeda i samo tri poraza.

Profesionalni debi nije nagovijestio ono što će uslijediti. Protiv Jacinta Fuentesa u Panami odradio je neriješen meč, a zatim započeo jednu od najbrutalnijih nokauterskih serija u povijesti nižih kategorija. Sljedeća 32 protivnika završio je nokautom.

Prvi svjetski naslov osvojio je protiv Južnokorejca Donga Kyuna Yuma. Gomez je već nakon pola minute završio na podu, ali se pribrao, preuzeo borbu i u 12. rundi završio prvaka. Time je počela njegova vladavina superbantam kategorijom, razdoblje zbog kojeg ga se i danas smatra jednim od najboljih, ako ne i najboljim boksačem koji je ikada nastupao u toj težini.

Naslov je obranio 17 puta, a svaka od tih obrana završila je prije posljednjeg zvona. Njegov niz od 17 uzastopnih pobjeda prekidom u borbama za obranu svjetskog naslova ostao je rekord koji nadilazi granice samo jedne kategorije. The Ring ga je desetljećima poslije svrstao među najveće udarače koje je boks vidio.

Ako jedna večer najbolje opisuje koliko je Gomez tada bio opasan, onda je to obračun s tada neprikosnovenim Carlosom Zarateom 1978. godine.

Zarate je u San Juan stigao s zastrašujućih 55-0 i 54 nokauta, kao čovjek koji je gotovo sve protivnike do tada lomio sirovom snagom. Gomez je u meč ušao s 21 pobjedom, jednim remijem i 21 nokautom, pa je susret dvojice udaračkih fenomena nosio težinu puno veću od obične obrane pojasa.

Pred raspamećenom latinoameričkom publikom u Roberto Clemente Coliseumu Gomez je u četvrtoj rundi savršeno tempiranim kontranapadom srušio Zaratea, a u petoj ga ponovno poslao na pod i prisilio legendarnog sudca Harryja Gibbsa da prekine meč. Bila je to pobjeda koja je “Bazooku” iz velikog prvaka pretvorila u jednu od centralnih figura cijele ere.

Gomez pritom nije bio samo čovjek koji je udarao snažno. Njegov nadimak lako može zavarati jer iza 42 nokauta nije stajala nekontrolirana agresija, nego izuzetno precizan boksač koji je znao čekati, navući protivnika na pogrešku i tada ga kazniti kombinacijom. Upravo ga je tadašnji urednik Boxing Newsa Graham Houston opisao kao udarača koji je stalno izgledao kao da je spreman napasti, uz rijetku kombinaciju snage i preciznosti.

Među njegovim najvećim pobjedama našli su se i Lupe Pintor, Juan Laporte i Rocky Lockridge. Meč protiv Pintora 1982. ostao je jedan od klasika njegove generacije. Nakon iscrpljujuće borbe Gomez je u 14. rundi slomio Meksikanca i još jednom obranio superbantam naslov.

Dvije godine poslije napravio je novi veliki korak. Jednoglasnom sudačkom odlukom svladao je sunarodnjaka Juana Laportea i osvojio WBC-ov naslov u perolakoj kategoriji, čime je postao svjetski prvak u drugoj kateogirji.

Njegove najveće večeri ipak su imale i bolnu protutežu. Prvi profesionalni poraz doživio je 1981. kada je otišao kategoriju više i pokušao uzeti naslov velikom Salvadoru Sanchezu. Meksikanac ga je zaustavio u osmoj rundi u jednom od najiščekivanijih latinoameričkih boksačkih obračuna tog vremena.

Gomez je želio revanš, ali nikada ga nije dobio. Sanchez je u kolovozu 1982. tragično poginuo u prometnoj nesreći. Gomez je tada, usred vlastitih priprema za borbu, otputovao u Meksiko kako bi odao počast čovjeku koji mu je nanio prvi poraz, a potom se istoga dana vratio u Portoriko i nastavio pripreme.

Drugi veliki poraz stigao je 1984. protiv Azumaha Nelsona, koji ga je nokautirao u 11. rundi i preuzeo perolaki naslov. Gomez se još jednom uspio vratiti na vrh. Sljedeće godine svladao je Rockyja Lockridgea većinskom sudačkom odlukom nakon 15 rundi i osvojio WBA-ov te The Ringov pojas u superperolakoj kategoriji, čime je postao svjetski prvak u trećoj različitoj težinskoj kategoriji.

No godine najveće dominacije tada su već bile iza njega. Alfredo Layne zaustavio ga je 1986., nakon čega se Gomez prvi put povukao. Pokušao se vratiti 1988. i 1989., pobijedio još dvojicu protivnika nokautom, ali je nakon toga definitivno zaključio karijeru.

Ostao je profesionalni omjer koji gotovo savršeno sažima njegov karakter u ringu - 48 mečeva, 44 pobjede, 42 nokauta, tri poraza i jedan remi. Čak su i sva tri njegova poraza završila prekidom. Kod Gomeza se vrlo rijetko čekalo sudačke kartice.

Šest godina nakon posljednjeg nastupa, 1995., primljen je u International Boxing Hall of Fame. Naknadna priznanja samo su potvrdila ono što je boksačka publika znala još dok je bio aktivan. Njegovih 17 uzastopnih nokauta u obranama svjetskog naslova ostalo je povijesno dostignuće, a 2014. Houston Boxing Hall of Fame proglasio ga je najvećim boksačem superbantam kategorije svih vremena.

Gómezova karijera nije bila bez teških poglavlja izvan ringa, ali njegova sportska ostavština odavno je nadrasla samu statistiku. Bio je proizvod siromašnog dijela San Juana koji je preko amaterskog zlata, Paname i brutalnog nokauterskog niza stigao do tri svjetska naslova i borbi s najboljim boksačima jednog iznimno bogatog razdoblja. Portoriko je imao mnogo prvaka, ali Wilfredo Gomez bio je jedan od onih pionira zbog kojih je ostatak svijeta naučio koliko ozbiljno treba shvaćati portorikanski boks. Legendo, počivaj u miru Božjem.