Prije nešto više od godinu dana Lovro Pavčec (20) u razgovoru za Fight Site govorio nam je kako sanja o naslovu svjetskog prvaka. Prvi zeleni pojas sada više nije dio nekog dalekog plana, nego stoji u njegovoj vitrini.

Mlađahni hrvatski boksač 19. rujna na Zagrebačkom velesajmu napravio je najveći iskorak profesionalne karijere. Dotad neporaženog Venezuelca Javiera Contrerasa lomio je pritiskom i serijama iz bliske distance, a posao je završio u petoj rundi i osvojio juniorski WBC naslov u bridger kategoriji. Profesionalni omjer pritom je podigao na 10-0, uz osam pobjeda prekidom.

Pojas je stigao, ali Pavčec ne djeluje kao netko tko ga namjerava dugo promatrati u vitrini. Još nije sjeo za stol s trenerom Yousefom Hasanom i menadžerom Ivkom Marićem kako bi precizno odredili sljedeći korak, no smjer koji želi slijediti prilično je jasan. Nakon prvog ozbiljnog međunarodnog trofeja ljestvicu ne planira spuštati.

- Još nisam sjeo s njima da napravimo plan i program, ali spreman sam na sve. S kim god mi Ivko Marić kaže da se borim, doći ću spreman i prihvatiti borbu. Bilo da je to WBC Silver, WBC International, obrana titule ili neko jače ime. Stvarno sam spreman na sve što stave pred mene.

Kada smo tog pristojnog mladića pitali o njegovim željama, Pavčec nije morao razmišljati puno.

- Moja želja bio bi Alen Babić! Mislim da bih ga tim mečom mogao poslati u mirovinu. Svojom pobjedom, naravno.

‘U istom smo gradu i istoj kategoriji. Da vidimo tko je bolji‘

Babićevo ime nije izvučeno radi jeftine prozivke. "Savage" je vezan uz bridger, kategoriju u kojoj Pavčec sada pokušava izgraditi vlastito mjesto, a dvojicu hrvatskih boksača spojila je i - Velika Gorica.

Pavčec je svjestan da su želje jedno, a stvarno nerijetko drugo. Babić se nalazi u svojevrsnoj hibernaciji, oko takvog meča trebalo bi posložiti više interesa, a mladi boksač zasad govori isključivo o izazovu koji ga privlači.

- To je malo kompliciranija priča. Puno bi se stvari trebalo dogovoriti i dosta bi se kockica trebalo složiti. Kažem, to je moja želja. Spomenuo sam ga i nakon posljednjeg meča, izazvao sam ga na Velesajmu.

Ako bi se te kockice jednom zaista složile, ne bi trebalo previše objašnjavati zašto bi taj meč imao smisla gledateljima. Pavčec i Babić ne traže sigurnost na vanjskoj distanci. Obojica vole zauzeti prostor, natjerati protivnika "na pete" i borbu pretvoriti u vatromet.

- Mislim da bi to regionalno bio jak meč ako se dobro promovira. Uz dobar marketing i promociju mogao bi biti jako dobro popraćen. Imamo sličan stil boksa, idemo naprijed, nokauteri smo i jedan i drugi i pritišćemo. Gledateljima bi bilo jako zanimljivo.

Poveznica s Filipom Hrgovićem pritom se sama nameće. Babić i najbolji hrvatski teškaš godinama su javno razmjenjivali prozivke, iako je Babić javno podržao "El Animalov" povijesni uspjeh, dok je Pavčec praktički boksački odrastao uz Hrgovića. Ipak, ne želi svoj interes za Babića predstavljati kao nastavak tuđeg rivalstva.

Lovro Pavčec s trenerom Yousefom Hasanom i menadžerom/promotorom Ivkom Marićem

PRIVATNA ARHIVA Privatna Arhiva

- Ja nemam veze s odnosom njega i Filipa, to je njihova stvar. Jednostavno sam došao u kategoriju u kojoj je i Alen Babić. Navodno se i preselio u Veliku Goricu, tako da smo sada u istom gradu. Pa da vidimo tko je bolji.

Nakon toga ipak dodaje rečenicu koja će teško proći nezapaženo.

- Stalno proziva Hrgu, ne znam više ni koliko ga je puta pozvao na borbu, ali vjerujem da ne bi mogao ni mene pobijediti.

Pavčec je rukavice prvi put navukao s osam godina, u dobi u kojoj većina djece još mijenja sportove tražeći onaj koji im najbolje leži. Kod njega nogomet i košarka nisu polučili značajniji interes.

- Bio sam mali "bucko". Trenirao sam nogomet i košarku i nikako se nisam mogao pronaći u tome. Trebalo je trčati, a nisam bio baš neki nogometaš ni košarkaš. Baka je radila u fitness centru gdje je bio moj trener Yousef Hasan pa sam otišao probati jedan trening. Kako sam ušao u boks, više se nisam maknuo.

Hasan je ostao uz njega praktički cijelim putem. Priča je počela još u Boksačkom klubu Leonardo, a nastavila se u BK Nokautu, danas smještenom na Zagrebačkom velesajmu. Upravo je kroz taj krug Pavčec vrlo rano upoznao Hrgovića.

U početku je razlika između njih bila golema. Hrgović je već bio ono što je Pavčec tek pokušavao postati, a Lovro je prve ozbiljnije sparinge s njim odrađivao kao tinejdžer.

- Ja sam tada bio klinac za Hrgu. Kad sam počeo ozbiljnije boksati i osvojio prve medalje, krenuli smo s laganim sparinzima. Kažem "laganim", ali meni je to tada bilo puno. Kad s 15 godina stojiš pred Hrgovićem, nije baš isto kao kada stojiš sa svojim vršnjacima.

Takvi sparinzi nisu služili za skupljanje lijepih uspomena, nego za ubrzano učenje. Ono što bi protiv vršnjaka prolazilo nekažnjeno, protiv boksača Hrgovićeve razine brzo bi bilo razotkriveno.

- Puno sam napredovao uz njega i Hrgović mi je najjači sparing partner kojeg sam imao. Tu uopće nemam sumnje.

Hrgović mu je svojedobno nadjenuo i nadimak "Sudnji dan", objašnjavajući ga Pavčecovom navikom da kada krene prema protivniku, ne popušta. Protiv Contrerasa upravo je taj dio njegova boksa ponovno došao do izražaja. Nije tražio jedan savršen udarac, nego je meč pretvarao u sve neugodniji prostor dok prekid nije postao logičan završetak.

‘U tri runde ne mogu pokazati svoj stil‘

Pavčec iza sebe ima snažnu amatersku podlogu, ali oko jedne stvari više nema dvojbe. Profesionalni boks puno mu prirodnije sjeda.

Tri runde olimpijskog boksa traže brz odgovor i gomilanje bodova u kratkom vremenu. Pavčecu više odgovara borba u kojoj može postupno zatvarati prostor, nametati ritam i čekati da se prethodni rad počne zbrajati na protivniku.

- U profesionalnom boksu sam posljednje tri ili četiri godine i stvarno mi se više sviđa. Više odgovara mom stilu jer ja svoj boks ne mogu pokazati u tri runde. Amaterski i profesionalni boks zapravo su dva svijeta. Ovdje imaš puno više prostora za boksanje i taktiku, možeš je bolje razraditi i imaš više vremena.

Velik dio razvoja posljednjih godina odvija se i izvan samog ringa. Hasan vodi sportski dio priče, dok je Pavčec menadžerski vezan uz Ivka Marića i njegovu promotorsku kuću Ivko Boxing Promotion. Suradnja je nastala preko dugogodišnjeg poznanstva Hasana i Marića, a u relativno kratkom razdoblju donijela je prvi WBC pojas.

Lovro Pavčec s trenerom Yousefom Hasanom i menadžerom/promotorom Ivkom Marićem

PRIVATNA ARHIVA Privatna Arhiva

Problem koji je znatno teže riješiti ugovorom jest pronalazak kvalitetnih sparing partnera. Boksaču Pavčecove veličine domaća baza nije široka, posebno ljeti kada se dio boraca raziđe zbog odmora, sezone ili vlastitih priprema.

Za posljednji kamp zato su dovodili sparing partnere iz Njemačke i Bosne i Hercegovine. U njegovoj fazi karijere takav detalj više nije svojevrsni luksuz, nego često surova nužnost. Ako želi napredovati prema jačim imenima, u dvorani mora dobivati otpor koji će ga na to pripremiti.

‘Sve mi se vrti oko boksa‘

Nakon osvajanja pojasa Pavčec se nije bacio na gledanje snimki sljedećih mogućih protivnika već upravo suprotno. Nekoliko dana pokušava iz života izbaciti ono čime se inače bavi gotovo bez prekida.

- Samo sam fokusiran na boks, to je praktički sve čime se bavim. Ali sada se fokusiram na odmor i pokušavam malo manje pričati o boksu. Ovih nekoliko dana želim isključiti glavu kako bih se u sljedeći kamp vratio maksimalno spreman, i psihički i fizički.

Potentni boksač iz Velike Gorice nema paralelni posao ni drugu karijeru koju pokušava graditi sa strane. Godinama je ritam podređen dvorani, kampovima i mečevima.

Kada ga se pita postoji li ipak nešto što ljudi o njemu ne očekuju, ne nudi egzotičan hobi ni pažljivo složenu priču za javnost. Nakon kratkog razmišljanja je spomenuo vjeru.

- Volim ići na misu i često idem u crkvu. To možda širi krug ljudi ne zna, ali to mi daje mir.

Mike Tyson ostao mu je inspiracija, ali ne samo zbog načina na koji je rušio protivnike. Pavčecu je podjednako zanimljivo ono što je stajalo iza tog boksa.

- Volim gledati Tysona. Kada je bio discipliniran, kroz cijelu je karijeru pokazivao ogromnu želju za borbom i želju da nešto napravi. Imao je jako težak život i praktički je napravio nešto ni iz čega. Ta ustrajnost me inspirira.

Od današnjih velikih imena posebno voli gledati Oleksandra Usika, pažnju mu je privukao i Moses Itauma, dok Hrgovićeve nastupe, očekivano, redovito prati.

Bridgerweight sada, teška kategorija poslije

Pavčecova građa i dosadašnja karijera prirodno otvaraju pitanje teške kategorije, ali on nema potrebu preskakati faze. Već je nastupao među teškašima, no prilika u bridgerweightu otvorila je put koji mu u ovom trenutku više odgovara.

Granica kategorije omogućuje mu da zadrži fizičku snagu bez forsiranja mase koja mu trenutačno nije potrebna. S 20 godina ima dovoljno vremena da tijelo završi vlastiti razvoj prije nego što ponovno počne razmišljati o najvećim protivnicima.

- Mislim da ću sada nekoliko godina ostati u bridgeru. Sviđa mi se kategorija, odgovara mi ta kilaža i želimo vidjeti koliko posla ovdje imamo i što možemo napraviti. Kasnije, kada još malo sazrijem i budem zreliji, možemo prijeći u punokrvne teškaše.