ZAGREB - Svijet profesionalnog sporta svakim danom postaje sve okrutniji. Djevojke i momci, koji traže mjesto pod sportskim suncem, bore se za preživljavanje u zvjerinjaku profesionalizma. I slično kao što je Charles Darwin davno ustvrdio - samo najjači preživljavaju!
Iako su usporedbe među sportovima u pravilu besmislene, tenis, pogotovo muški, spada u red onih u kojima je konkurencija najveća i za uspjeh treba biti spreman na spartanski rad od malih nogu. Antonio Veić (ATP 194.) jako dobro shvaća koliko je tvrda teniska kost u koju je zagrizao. Lošinjanin je jedan od onih koji će s terena otići sa štitom ili na njemu, rijetko viđeni borac. Nažalost, i u ovako ranoj fazi karijere, kada se još uvijek probija, događalo mu da se na teniskom terenu bori za - egzistenciju.
- Mislim da sam s 21 godinom prošao više stvari nego većina ljudi tijekom cijeloga života. Bio sam suočen s time da nemam ni lipe, da mi od uspjeha na turniru ovisi hoću li nastaviti igrati tenis i da razmišljam o tome što ću sutra jesti - započeo je priču iskreni Veja i opisao kako se nedavno našao u “škripcu” s novcem:
- Na Australian Open sam otišao s posljednjih 400 dolara na računu. Igrao sam kvalifikacije i znao sam da moram napraviti dobar rezultat jer u suprotnome neću imati ništa. Da nisam prošao tri kvalifikacijska i kolo u glavnom turniru, ne znam što bih napravio.
Kaže da se zaradom iz Melbournea (31,5 tisuća dolara bruto) osigurao za narednih 4-5 mjeseci. Međutim, i u tom će periodu igrati pod pritiskom rezultata jer zna da samo oni donose napredak, i igrački i financijski. Težak je to uteg oko vrata mladog tenisača, pogotovo kada je prepušten sam sebi, što je kod nas vrlo čest slučaj.
- Sam se financiram, nemam sponzora te sve što zaradim ulažem u odlaske na turnire i treninge. Putujem također sam jer ne mogu plaćati trenera da ide sa mnom.
Netko će pitati u čemu je problem. Tenis je pojedinačni sport pa zašto ne bi igrači putovali sami? Međutim, daleko su profesionalni tenisači od usamljenih jahača. Iza njih, i na razini gdje je Veić, stoji cijeli niz ljudi.
- Kada dođem sam na turnir, moram razmišljati o raznim stvarima koje mi oduzimaju mnogo vremena i energije. Kada ću trenirati, kako ću rezervirati teren za trening, moram pronaći partnera za trening, misliti na špananje reketa... Ima dana kada uz terene moram ostati do završetka programa kako bih se mogao zapisati za trening. Pa razmišljam kada i gdje ću jesti, tražim gdje bih mogao proći jeftinije da uštedim koju kunu. Da imam nekoga uz sebe tko bi mi sve to odradio, bilo bi mi puno lakše.
Podrška okoline dobro dođe u svemu, a mladim sportašima često zna dati krila. Veić kaže da ga od svega najviše smetaju zlobni komentari ljudi “koji nemaju veze s tenisom, ali se u sve razumiju”.
- Najgore mi je kada me pljuje neki forumaš i kaže kako je sve to što radim za k....! Pa ja se borim za preživljavanje, isto kao što netko radi u marketu i traži svoj kruh, a takvi to ne znaju cijeniti. Zamislite kako jadan mora biti netko tko piše kako je Čilić loš ili da nema dobar servis. Čovjek je deseti na svijetu, a vi ste “luzeri” koji sjede u naslonjaču i kritiziraju bez da imate pojma o tome što je morao proći da dođe gdje je danas!
Antonio naglašava kako cijeni i divi se svim našim tenisačima, ali da je poseban odnos razvio s Ivom Karlovićem.
- Mogu reći da mi je on, uz Dodiga, najbolji prijatelj u tenisu. Treninzi s njim me izuzetno motiviraju i cijenim ga jer mi uvijek udijeli poneki savjet. Primjerice, dosta smo se družili u Dohi uoči Australian Opena. Kada sam odlazio u Melbourne, rekao mi je da igram jako dobro i da moram vjerovati u sebe. Takve riječi puno znače kada dođu od nekoga tko je prošao taj put.
Veićev današnji trener je bivši Davis Cup reprezentativac Igor Šarić s kojim je jako zadovoljan. Veliki trag u njegovoj karijeri ostavio je i Goran Prpić. Ipak, suradnja je prekinuta prošle godine, a najveći razlog su bile financije.
- Jednostavno, nismo se uspjeli dogovoriti. Nisam imao novca, a i došlo je do određenog zasićenja. Odlučio sam probati sam, a s Prpom sam ostao u jako dobrim odnosima.
'Ti si 300 i neki na svijetu? Pa što radiš da nisi 13.?!'
ZAGREB - Antonio Veić nije jedini koji muku muči s financijama u prolasku kroz tenisko sito i rešeto. Nikola Mektić, 21-godišnjak, također mora misliti na svaki potrošeni euro.
- Naviknuo sam se da putujem sam i da mislim na sve, ali teško je kada vidiš kakve drugi imaju uvjete. Ako izađem na teren protiv nekoga tko ima sa sobom trenera ili još veći tim, u startu se osjećam inferiorno - smatra Nikola.
Zagrepčanin kaže kako rijetko nailazi na razumijevanje okoline za ono što radi.
- Tko nije u tenisu, ne razumije kako je teško doći do 150. mjesta, a kamoli još više. Kad nekome kažem da sam 300 i neki igrač svijeta (306., nap. p.), ljudi se podsmjehuju i pitaju što radim da nisam 13. ili 30.
Njegove financijske potrebe nešto su skromnije od Veićevih jer plan turnira slaže tako da ne putuje daleko i ne troši previše.
- Da pokrijem putovanja, godišnje mi treba otprilike 10 tisuća eura. Naravno da bi bilo bolje kada bih mogao ići na turnir gdje god želim, ali o tome ne mogu razmišljati. Primjerice, nakon Australian Opena sam otišao na Challenger na Havaje. Teniski mi je taj turnir jako odgovarao jer mi na početku godine treba što više mečeva, a tamo nije bila tako jaka konkurencija. Međutim, igrao sam pod velikim pritiskom jer sam znao da moram doći do rezultata da ne budem u minusu. Srećom, prošao sam kvalifikacije i kolo glavnog turnira.
Slično kao Veić, i Mektić je “sam svoj majstor”. Obojica naglašavaju kako od Hrvatskog teniskog saveza nemaju gotovo nikakvu podršku.
- Mislim da bi se stvari trebale promijeniti. Nadam se nekoj pomoći jer vidim da bih mogao uspjeti kada bih dobio pravu priliku - zaključuje Mektić, a slično rezoniraju i ostali mladi hrvatski tenisači ( Jelenić, Škugor, Mesaroš, Pavić...) koji se pokušavaju izdignuti iz prosječnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....