Marin Čilić u ponedjeljak je odigrao svoje prvo Grand Slam finale u New Yorku. A sjećate li se kako je danas 25-godišnji Međugorac krenuo u profesionalnu karijeru? Sjećate li se njegova prvog nastupa na ATP Touru? Njegove prve pobjede? I tko mu je bio protivnik? Ako ne, nije za zamjeriti.
Kao i mnogi hrvatski tenisači prvu je priliku na velikoj sceni dobio na domaćim turnirima. U Umagu ljeta 2005. nastupio je s pozivnicom, tada kao 864. igrač svjetske rang-liste, a suparnik mu je bio Kristof Vliegen. Belgijanac je pobijedio 7:5, 6:2, ali Čilić nije morao dugo čekati na prvu pobjedu. Već u siječnju 2006, na prvom izdanju PBZ Zagreb Indoorsa stigla je i njegova premijerna pobjeda, a žrtva je bio Rus Igor Andrejev koji je tada bio 25. igrač ATP liste.
SENZACIONALNI ČILIĆ NAKON TRIJUMFA 'Sve što sam trebao učiniti, učinio sam savršeno!'
Bio je to divan početak simbioze Marina i Indoorsa jer Čilić je od tada svake godine glavni “začin” turnira u zagrebačkom Domu sportova koji je, inače, za sada osvojio četiri puta. Ni s jednog drugog turnira nema više trofeja.
U međuvremenu, od tog prvog Indoorsa do finala US Opena puno se toga dogodilo u karijeri Marina Čilića...
Talent Marina Čilića odavno je bio zamijećen, njegovo Međugorje njemu je brzo postalo pretijesno, pa je već s 14 godina preselio u Zagreb. Bila je to teška odluka za Zdenka i Koviljku, njegove roditelje, ali odlučili su pratiti talent i ambicioznost svoga sina. Bilo je trenutaka kad su razmišljali vratiti ga natrag, naravno da nije sve išlo glatko ili kao po loju, međutim, svi skupa su ustrajali.
U Zagrebu mu je trener bio Andrej Tonejc, a u završnoj godini kategorije do 14 godina postao je prvak Europe u paru sa Šibenčaninom Juricom Grubišićem, dok je na neslužbenom svjetskom prvenstvu, poznatom turniru Orange Bowl, stigao do polufinala u pojedinačnoj konkurenciji.
Bila je to samo najava velikih stvari u juniorskom “stažu” budući da je sa 15 godina bio prvi igrač Europe za uzrast do 16 godina, da bi 2005. godine, tri mjeseca prije 17. rođendana osvojio juniorski Roland Garros i postao prvi Hrvat s pojedinačnom Grand Slam titulom u toj konkurenciji.
U finalu je svladao Antala van der Duima, Nizozemca koji će ostati anoniman, ali prije toga je u polufinalu nadigrao Andyja Murraya, dok je Škot u četvrtfinalu izbacio Juana Martina del Potra i smatrao da je time obavio najteži dio posla. Ono što Škot i Argentinac nisu uspjeli tada, uspjeli su kasnije u svojim seniorskim karijerama, osvojiti Grand Slam.
Još i prije nego se “najavio” osvajanjem Roland Garrosa, u Čilića se “zaljubio” Goran Ivanišević, kao teniski fan u njega je zagrizao i legendarni kapetan Vatrenih Zvonimir Boban, to su bili njegovi najpoznatiji navijači. Ivanišević je, osim toga, bio Čilićev idol, netko u koga je gledao dok je sanjao svjetla velikih teniskih pozornica.
Ali, Ivanišević nije bio samo to, već i njegov prvi “promotor”. Naime, na Challengeru u Zagrebu, turniru koji se nažalost u međuvremenu ugasio, 2004. godine Marin se predstavio široj domaćoj publici uz Goranovu pomoć.
To je bila posljednja igračka sezona našeg najboljeg tenisača svih vremena, u Wimbledonu se spremao zaključiti karijeru, ali je, posve simbolično, prije toga otvorio vrata karijeri Marina Čilića. Uzeo ga je za partnera u igri parova na zagrebačkom Challengeru, što je samo zapravo pokazatelj koliko je Ivanišević već tada vjerovao u Čilićev tenis i njegove mogućnosti. I to je zapravo bilo Marinovo “vatreno krštenje”, imao je svega 16 godina. Svi su, jasno, na terene uz Savu došli kako bi gledali Gorana Ivanišević, ali je posredno uz njega i Čilić također došao pod svjetla reflektora.
Koliko mu je Ivanišević pomogao sada kao njegov trener, evidentno je po recentnim rezultatima, ali Ivanišević mu je i prije deset godina otvorio put prema Bobu Brettu, teniskom stručnjaku, koji je bitno odredio karijere hrvatskih igrača. Od Ivaniševića, preko Marija Ančića i Čilića. Čilić je s Brettom ostao najduže, od 2004. do prošle godine kad je shvatio da su ušli u - slijepu ulicu.
Treba znati da je 198 centimetara visoki Međugorac prvi naslov osvojio 2008. u New Havenu, da je u siječnju 2010. igrao u polufinalu Australian Opena te u veljači iste godine postao deveti tenisač svijeta. Sa 21 godinom imao je već pet titula (još dva Zagreba i dva Chennaia) i činilo se da je samo nebo limit za njega.
Međutim, očekivani uspon, proboj prema vrhu nije se dogodio. Dapače, Čilić je u Top 10 uživao samo devet tjedana. Nakon toga, samo je povremeno uspijevao spojiti talent, ambiciju i rad s rezultatima. Uglavnom je bio između 11. i 20. mjesta. Uvijek blizu, ali i dovoljno daleko da bi bio razočaran. I on i svi oni koji su vjerovali u njega.
S vremenom je zaradio etiketu kralja malih turnira, onih iz serije 250 kojih je osvojio jedanaest (poker naslova u Zagrebu!), što je samo dodatno uveličano činjenicom da je bio “prava truba” na Masters 1000 turnirima (nikada u polufinalu!), a i da je omjer na Grand Slam turnirima ostao skroman (polufinale Australian Opena plus dva četvrtfinala US Opena do ove godine).
Takav Čilić otkazao je suradnju s Brettom i otvorio novo poglavlje karijere u suradnji s - Ivaniševićem.
Goran Ivanišević vidio je, naravno, što i mnogi drugi, vidio je da Čilić s Brettom stagnira i ne radi kako treba, ali lojalan kakav jest, nije se htio miješati u Bobov posao.
No, kad je uzeo kormilo, odlučio je od Čilića napraviti ono što po kapacitetima on jest.
- On je predobar igrač da ne bi pobjeđivao najbolje. Previše je dobar da ne bi bio u Top 10. Kad počne vjerovati u sebe, moći će ostvariti sjajne stvari - proročanska je najava Ivaniševića iz veljače ove godine.
Ako ga je Brett dugo godina kočio (makar Australcu nitko ne želi oteti zasluge za ono što je napravio sa svom trojicom Hrvata, opća je procjena da je morao više sa svima), Goran je Marina oslobodio. Dotjerao mu je servis i pretvorio ga u ubojito oružje, natjerao ga da bude agresivniji i kroz priču ga uvjerio da je sposoban za sve, pa i najveće nagrade. Marin Čilić je taj koji je sve to pretvorio u opipljivo na terenu. Njemu je pripao najteži dio posla.
- Ja mu mogu pričati pet sati što mora, ali on je sam na terenu i on je taj koji na terenu donosi odluke - rekao je Ivanišević.
Prije ove strašno dobre godine i dolaska pred vrata raja, Čilić je morao proći kroz čistilište, optužbu da se dopingirao te suspenziju, koja je ukinuta nakon četiri mjeseca.
Lani je na turniru u Münchenu bio pozitivan, prekršio je pravila antidopinga, ali samo zato što nije pročitao čega sve ima u tabletama glukoze koje je kupio u ljekarni u Monte Carlu. Bilo je i nečega što nije smio uzeti. Zato je odustao od 2. kola Wimbledona pod krinkom ozljede koljena, misterij je otkriven kasnije i bilo je vrlo dramatično.
Međunarodna teniska federacija (ITF) izvan pameti tražila je drakonsku kaznu, suspenziju od dvije godine, odlučila je trenirati strogoću na Čiliću. Srećom, bilo je razumnijih od ITF-a pa je nakon saslušanja i uzimanja u obzir svih argumenata, naš tenisač praktički oslobođen.
Odradio je četiri mjeseca suspenzije, preživio i taj jad te u ovu godinu ušao pun nade. Ušao je kao novi čovjek, dobio je novu priliku. Upoznao je tamniju stranu tenisa i sporta općenito. Života, ako hoćete.
Malo po malo, negdje s više, a negdje s manje muke, Čilić je krčio put kroz ovu sezonu. Od Australian Opena se očekivalo više od 2. kola (gdje je izgubio dobiveni meč protiv Gillesa Simona, istog tog Simona kojeg je sada dobio u New Yorku), ali poslije toga je povezao osvajanje Zagreb Indoorsa i Delray Beacha uz finale Rotterdama. Sve to unutar tri tjedna.
Međutim, opet su uslijedili slabi rezultat na Masters 1000 turnirima - ni na jednom od pet nije otišao dalje od osmine finala - ali u Wimbledonu je bio na tragu svega što je Ivanišević tražio od njega i govorio da je u stanju. Igrao je četvrtfinale uz pobjedu nad Berdychom i poraz u pet setova od Đokovića, kasnijeg osvajača.
Skromno polufinale Umaga i nova dva ispadanja u osmini finala Masters 1000 turnira, ali od dva Švicarca, Wawrinke i Federera, bili su uvod u dva tjedna u New Yorku. Gdje je eksplodirao i zablistao, a ono što je odigrao protiv Berdycha (opet), a još više protiv Federera, dovelo ga je u predvorje raja. Prvi Hrvat u finalu US Opena, ukupno četvrti u finalu Grand Slam turnira (Željko Franulović, Nikola Pilić i Goran Ivanišević; Čilić je prvi izvan Splita!). Može li stati uz bok treneru? Naravno da može. Ako smo sumnjali, a jesmo, imali smo razloga, danas vjerujemo da je Čilić taj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....