SRAMOTAN KRAJ VELIKANA I Metličić i Balić nisu htjeli igrati za Zagreb. Zato su ih i potjerali!

Od ponora do vrha i natrag, od Olimpa do zaborava. Tako bi se mogao opisati put najboljeg rukometaša svijeta Ivana Balića. Točno prije deset godina Balić je bio jedan od mladića koji su otputovali u Švedsku na EP 2002. Bio je pozvan i za SP u Francuskoj godinu ranije, ali je zbog ozljede ispao s popisa.

Uglavnom, Švedska je bila prva velika postaja u njegovoj reprezentativnoj karijeri (ne računa li se nastup i zlato na MI u Tunisu), a u toj Švedskoj Ivano se uklopio u sivilo, bolje reći totalno crnilo momčadi koja je izgubila od tadašnje SR Jugoslavije, Njemačke i Francuske. Tri utakmice, tri sramna poraza, prerano pakiranje kofera. Afera i skandal izbili su nakon toga. Stariji igrači među kojima su bili Božidar Jović i kapetan Slavko Goluža na jednoj strani “barikade”, tada 23-godišnji Balić predvodnik suprotstavljene mlade garde.

Opet na početku

Kotač vremena kao da je napravio puni krug - Goluža i Balić ponovno su na različitoj strani barikada. Uloge su izmijenjene, Goluža je, naravno, izbornik, Balić igrač na zalasku karijere. Gore u ledom okovanom Jönkopingu u siječnju 2002. i potpisnik ovih redova svjedočio je “raspadu sistema” u reprezentaciji koju je tada vodio Josip Milković, a upravo Goluža bio je - citiramo sami sebe - “jedini koji je opravdao nošenje dresa s državnim grbom”.

Nažalost, nakon punog desetljeća u kojem je Balić postao sportskom ikonom prepoznatljivom u cijelom svijetu (dobro, ne baš kao Davor Šuker), Goluža više nije svijetla točka kao što je bio u Švedskoj 2002. Opet, nažalost, zahvaljujući kolebljivosti, do apsurda je doveo odnos s Balićem koji bi, uvjerena je većina, i dalje trebao predstavljati važan kotač u mehanizmu rukometne reprezentacije.

- Gledao sam Ivana na posljednja dva velika natjecanja i vidio da on sa 33 godine ne igra kao nekad. Ivano više ne može pomoći reprezentaciji, treba pustiti mlađe dečke da igraju. Ivano je lik koji voli sam odlučivati o svemu i vjerujem da je sam odlučio da se neće javiti izborniku. Vrijeme je za rastanak - to je rekao bivši izbornik Josip Milković koji je Balića vodio u Švedsku. Suprotno mišljenje zastupaju svi bivši igrači koji su prije Balića na vlastitoj koži iskusili što znači “imati kičmu”.

- Sjećam se situacije kada je bivši kapetan Petar Metličić uoči OI u Ateni branio tadašnjeg kapetana Golužu. Atmosfera je bila idealna, neki su igrači dobronamjerno zezali Golužu. Metličić je stao u obranu Goluže kao starijeg kolege, u obranu institucije kapetana reprezentacije. Je li zato od Goluže kasnije dobio nož u leđa jer nije želio doći u CO Zagreb pa je slijedom toga ispao iz reprezentacije?! To mu je valjda bila Golužina zahvala, dogodilo mu se ono što i nama dok je reprezentaciju vodio Lino Červar. Tada je Goluža nepozivanje Metličića ‘inter nos’ objasnio teorijom trule jabuke. ‘Staviš li jednu u kašetu, i ostale će istrunuti’. Iz reprezentacije smo svi izbačeni, a nismo dobili ni kineski sat ni jeftini buket ruža. Sada se to dogodilo i Baliću koji također ima kičmu. To je sramota hrvatskog rukometa...

Svi su ‘topovsko meso’

Ovo je pak bio monolog jednog igrača koji je također ostao povrijeđen odnosom vodstva saveza. Je li riječ o Metličiću, Kalebu, Džombi, Špoljariću, Dominikoviću, Zrniću...u ovom trenutku i nije toliko važno, važno je samo to da je i Balić od ponora stigao do vrha - i natrag. Na samo dno. Kao da je riječ o običnom rukometnom “prolazniku”, jednom od onih koji uđu, prođu i ne ostave ni najmanji trag.

Naravno, nije ni Balić “Sveti Ivan(o)”. Iako je stvarno glumio sveca kada su iz reprezentacije izbacivani gore mu spomenuti kolege. Nije tada želio remetiti mir i uzburkati vodu u reprezentaciji, svaki put uoči velikih natjecanja. I sam je šutio u dobroj namjeri. I sam je savijao kičmu, želio je najbolje reprezentaciji.

A danas nije posve sigurno žele li joj najbolje odgovorni za neprimjereni odnos prema zaslužnicima koji su u Hrvatsku donijeli pregršt vrijednih odličja.

Bliska budućnost pokazat će koliko su bile mudre odluke da su i Metličić, Džomba, a posebno Balić - također samo obično “topovsko meso” za ostvarivanje ciljeva. Takav se stav, gledano dugoročno, kao bumerang mora vratiti onima koji su ga lansirali. Samo da nam se ne dogodi “raspad sistema” koji je kulminirao 2002. u snijegom okovanoj Švedskoj, onda kada je Balić započinjao karijeru...