Nakon tri srebra, na SP u Švedsku po zlato

BEČ - Na tri od četiri posljednja velika natjecanja naša je reprezentacija osvojila tri srebrna odličja. Krenulo je od Norveške i Eura 2008. kada je u finalu bolja bila Danska, nastavilo se na našem domaćem Svjetskom prvenstvu prošle godine kada je finale izgubljeno od Francuske, kao i sada u Austriji. Tri finala, tri poraza. U međuvremenu se igralo i na olimpijskom turniru u Pekingu u ljeto 2008. kada su Červarovi dečki poklekli u polufinalu, također od Francuske, a zatim i u borbi za broncu protiv Francuske.

Kad bi tako nešto u nekom snu napravili naši košarkaši, svijet bi se okrenuo naglavce. Kad bi nogometaši opet nekad uzeli još jedno odličje i ponovili broncu iz Francuske, svijet bi se okrenuo naglavce, a naše bi bake u pomoć zvale Vidovitog Milana.

No, kad je riječ o rukometašima, često se i srebro - po nekima - naziva neuspjehom. Navikli su nas naši rukometaši na uspjehe i razmazili. Traje to godinama od “eksplozije” u Portugalu 2003. i Atene 2004. Bez obzira što se od olimpijske Atene nisu popeli na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, međusobna je ljubav između rukometaša i njihovih navijača nepresušna.

- U Austriju idemo s novom momčadi. Nije nam cilj medalja, idemo u projekt stvaranja momčadi za OI u Londonu 2012. Zato smo neke starije igrače izostavili, a ušli su mladi - rekao je Červar uoči početka priprema za Austriju.

Pomogao mu je Zoran Gobac:

- Za nas neće biti tragedija ni ako u Austriji budemo dvanaesti. Naši su ciljevi dugoročni.

No, Graz i Beč pokazali su kako je pretjerana skromnost bila nepotrebna. Unatoč drastično mladom kadru u odnosu na ostale reprezentacije, Hrvatska je stigla skoro da samog vrha. Ako je “srednjoškolac” Jakov Gojun na svom drugom velikom natjecanju proglašen najboljim braničem prvenstva, a “pučkoškolac” Manuel Štrlek na svom debiju najboljim lijevim krilom, jasno je da je budućnost hrvatskog rukometa svijetla.

Ne treba ništa komentirati i pojašnjavati ako se s punim pravom doda da su Alilović (25), Ivan Čupić (24) i Domagoj Duvnjak (22) zapravo već prekaljeni veterani velikih natjecanja. Svaki od njih trajat će još puno desetljeće, a ni “portugalski veterani” nisu još za odbacivanje.

Sasvim smo sigurni da će Ivano Balić hrvatskom rukometu i sebi podariti barem još jedno veliko - nebitno je - da li europsko, svjetsko ili olimpijsko zlato.

- Vratit ćemo im - i to već u Švedskoj sljedeće godine - rekao je Domagoj Duvnjak nakon bečkog finala dok je ponosno izašao iz dvorane s europskim srebrom, oko vrata.

Naravno, mislio je na Francuze. Nisu se još ni slegle emocije, nije se ni stigao otuširati i znoj mu je kapao s lica, a već je mislima bio u Švedskoj na Svjetskom prvenstvu. I ostali su automatizmom ponudili istu “priču”. “Vratit ćemo im, vrijeme je na našoj strani .”

I službeno najbolji mladi pivot svijeta Marino Marić (20) čeka kao zapeta puška.

Ostali su naši mladići bez jedinog, tog europskog zlata kojeg nemaju, a već su mislima na sljedećem okupljanju reprezentacije. Na SP u Švedsku sljedeće godine, na sljedeći Euro u Srbiji 2012. oni će opet ići po zlato. Nadamo se i na domaćem Euru 2014. kojeg tek trebamo izboriti zajedno s Mađarima.