Miller će na TV-u gledati kako Ivica u Sočiju osvaja zlato

ZAGREB - Torino, Olimpijske igre 2006. godine. Dvojica skijaša, čiji su sportski putovi neraskidivo povezani, došli su na OI u potpuno suprotnim ulogama. Oči svijeta bile su uprte u jedinu istinsku skijašku superzvijezdu od umirovljenja Alberta Tombe. Međutim, Bode “rock ‘n’ roll” Miller u Italiju nije došao po medalje. Umjesto na leđima svojih protivnika, metu je vidio na stražnjicama slobodoumnih mladih dama koje su ga uvijek voljele. Kolege iz reprezentacije nisu ga mogli pratiti u njegovim avanturističko-partijanerskim pohodima.

- Za njega to nije ništa novo, može biti do jutra vani i skijati s nekoliko sati sna - objasnio je tada Daron Rahlves.

I dok se Bode u talijanskim Alpama predstavio u autodestruktivnom izdanju, Ivica Kostelić stigao je u Italiju s ciljem ispunjenja životnog sna zbog kojeg je prošao rijetko viđeni put protkan odricanjem i borbom s ozljedama. Olimpijska medalja za Ivicu oduvijek je imala mitsku vrijednost. Kobno “haklanje” vrata na slalomu u Salt Lake Cityju četiri godine ranije, koje mu je oduzelo medalju, pratilo ga je poput noćne mora. U Torino je stigao kao autsajder, a napustio ga kao spokojan čovjek koji je ispunio smisao svog postojanja.

Četiri godine kasnije neke su se stvari ipak promijenile. Vancouver je vidio i dalje ozbiljnog, studioznog i predanog Ivicu koji je ponovio kombinacijsko srebro, ali i mnogo zainteresiranijeg Millera. Kada misli isključivo na skijanje, a ne na baseball (igrao za Nashua Pride) ili tenis (prijavio se za američke kvalifikacije za US Open), Bode je svijet za sebe.

Za razliku od Torina, Vancouver je doživio kao mjesto za osvajanje medalja. To je potvrdio i njegov olimpijski cimer.

- Mnogo je ozbiljniji i odlučniji. Na stazama je provodio najviše vremena, analizirao je svačije linije skijanja i tražio najbolja rješenja. Što je radio noću? Koliko god to čudno zvuči, mislim da je spavao - kazao je Ted Ligety.

Amerikanac je posljednje dvije sezone posvetio isključivo nastupima na velikim natjecanjima. Na Svjetskom prvenstvu u Val d’Isereu mu nije uspjelo, ali u Whistleru je ulovio jackpot. Minimalno tri medalje, uz zlato koje mu je nedostajalo, dokaz su da je povukao pravi potez ne prekinuvši karijeru prošlog ljeta. Sada kada je osvojio sve što je mogao, Bode bi mogao reći “bilo mi je drago, ali ne bih više” i posvetiti se mirnom životu s kćerkicom. Sa 32 godine na leđima teško će pronaći dovoljno velik motiv da nastavi s treninzima i putovanjima.

Za razliku od njega, Kostelić je motiviran kao 20-godišnjak iako je zagazio u četvrto desetljeće života. Veliki Kristalni globus ostaje konačni cilj i potvrda vlastitih postulata o svestranosti kao najcjenjenijoj skijaškoj karakteristiki. Ivicu će još dugo motivirati Svjetski kup i veselit će se, primjerice, petnaestim mjestima u spustu ako će to smatrati dobrim postignućem u datom trenutku. Izdrži li, prije svih, njegovo tijelo do Sočija 2014., možete biti sigurni da će 34-godišnji Kostelić gristi kao da su mu prve, a ne četvrte OI. Što će tada raditi Bode? Teško je predvidjeti, ali ne treba nam staklena kugla da bismo znali da će skijanje gledati samo na televiziji.