Jakov Fak: Siguran sam da sam veći Hrvat nego svi moji pljuvači zajedno!

Biatlon je Hrvatima, budimo realni, špansko selo. Prate ga zaista rijetki, iako, fanatici su među nama. Postoji jedno tročlano društvo iz Splita koje je prije mjesec dana potegnulo do Antholza samo da bi se transparentom poklonili Magdaleni Neuner, njemačkoj legendi koja se oprašta na kraju sezone. Naravno, da kažu izvan ulice da su zbog biatlona napravili 800 km u jednom danu, vjerojatno bi ih se vječno doživljavalo kao redikule...

Međutim, prilika za upoznavanje ovog, podrijetlom vojničkog, sporta iznutra, koju sam u četvrtak dobio u njemačkom Ruhpoldingu, podsjetila me zašto uopće volim novinarski posao. Doživio sam iskonsku, neiskvarenu predanost u kojoj nema lažnih veličina, bahatosti, borba s demonima i sportskog gnoja, disciplinu u kojoj vladaju jednostavni, skromni, a opet tako uspješni sportaši. Kakvo osvježenje nakon hrvatske sportske svakodnevice...

Slovenska biatlonska reprezentacija smještena je za vrijeme Svjetskog prvenstva u privatnoj kući malo izvan Ruhpoldinga u kojoj, primjerice, wireless internet posuđuju od - susjeda. Svjetski prvak Jakov Fak dijeli bračni krevet s Vasjom Rupnikom, a cimer u sobi od 15-20 kvadrata im je i otac dvoje djece, iskusni Janez Marič. Internetska povezanost, dakle, “ovisi o smjeru vjetra”, na malenom televizoru prate biatlonske emisije kada se i odmaraju, a po sobi čuvaju i puške “s kojima se ide i spavati”.

Ovdje nema prevara ni Warki, hotela od pet zvjezdica i izolacije od svijeta. Novinari se redaju kao na pokretnoj traci, ručaju isto što je i biatloncima poslužila gazdarica, gospođa u šezdesetima koja se, kažu dečki, uvijek uredi za dolazak kamera. Na kraju krajeva, intervju sa šampionom radi se u krevetu! Da, baš tamo, jer Jakova Faka je tresla groznica pa je tako bilo najjednostavnije.

- Vidite i sami da djelujemo kao mala obitelj. Ovdje nas je 18, petorica natjecatelja i dvije biatlonke, dva trenera, liječnik, fizioterapeut, četiri servisera, kuhar... Mali smo, ali funkcioniramo savršeno - objašnjava Jakov između kihanja i kašljanja. Međutim, dok su ga liječnici prekrižili do kraja natjecanja, on je još u četvrtak razmišljao kako se oporaviti do štafete.

• Kako ste postali takav specijalist za velika natjecanja, na kojima ste sada skupili već četiri medalje?

- Vjerojatno je to neki genetski kod i drago mi je da ga imam. Naravno, zahvalan sam i što imam divne roditelje od kojih sam to očito naslijedio, ali i koji su me uvijek podupirali. Nikada me nisu kritizirali, već ohrabrivali da krenem dalje.

• Je li to posljedica goranske upornosti i radišnosti? Mora li čovjek u vašem kraju biti uporan kao mazga da bi uspio?

- Za mene kao Goranina je žalost i sramota način na koji se svi odnose prema Gorskom kotaru. Ne znam jesam li ja simbol te nebrige, ali mislim da će se svi složiti da gotovo nikoga u politici nije briga za taj dio Hrvatske.

• Jeste li ikada sanjali da ćete slaviti zlato na Svjetskom prvenstvu uz slovensku zastavu i Zdravljicu?

- U priči oko mojeg prelaska u Sloveniju nevjerojatna je činjenica da sam ja svjetonazorski izrazito desno orijentiran. Temeljne komponente mojih vrijednosnih načela su vjera, obitelj, rad, profesionalnost i - domovina! Znam da se to kosi s najvećom odlukom koju sam donio u životu, ali gledam na to kao na izazov koji sam morao proživjeti da bih došao do cilja. Možda kao dijete ne razmišljaš toliko o tome, ali kasnije osjetiš mnogo jaču privrženost mjestu iz kojeg dolaziš.

• Ali, u Hrvatskoj će postojati i onaj dio javnosti koji vam neće klicati, već vas osuđivati zbog ‘veleizdaje’...

- Ja tu ne mogu napraviti ništa, ali siguran sam da sam veći Hrvat nego svi oni zajedno! Meni Hrvatsku nitko ne može uzeti! Jednostavno, put do ostvarivanja snova vodio je kroz Sloveniju i njihov savez kojem ću uvijek biti zahvalan, a trebali bi mu biti zahvalni i Hrvati koji su se veselili mojim medaljama za Hrvatsku, jer bez njega ne bi bilo ni tih uspjeha.

Kada čitam komentare ljudi koji me vrijeđaju, ne mogu ne osjetiti njihovo nezadovoljstvo i ogorčenost, očito vlastitim životom.

OSTATAK INTERVJUA PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JL-a!