ODREKAO SE VETERANA

GOLUŽINE POGREŠKE Forsirao Alilovića, zanemarivao Vukovića, 'uništavao' Duvnjaka...

Ime Ivana Balića se spominje svaki put kada Hrvatska kiksa na velikom natjecanju

Hrvatski su se rukometaši, ima već sedam dana, vratili s EP-a u Danskoj gdje su ostvarili primarni cilj plasmana među četiri najbolje momčadi Starog kontinenta. No, zakazali su u posljednje dvije utakmice u kojima su izgubili željeno zlato, srebro ili četvrtu broncu u nizu na velikim natjecanjima.

Uzeli su ‘drvenu medalju’ s kojom, naravno, nitko nije zadovoljan, iako i šesti uzastopni plasman u polufinale EP-a nije rezultat za izrugivanje. Mnogi drugi naši sportovi, izuzev vaterpola, bili bi sretni da se mogu podičiti takvim rezultatom.

Tendencija pada

Post festum se ništa ne može promijeniti niti popraviti, no za dobrobit hrvatskog rukometa mnogi će s pravom postaviti pitanje je li u Danskoj moglo i trebalo bolje. Za rukometnu zemlju koja je u posljednjih deset godina osvojila dva velika zlata, nakon toga četiri srebra pa u nizu tri bronce - i nije baš neki uspjeh. U globalu gledano, primjetna je tendencija pada. Dvaput zaredom u Portugalu i Ateni na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja, zatim jednu po jednu granu niže, da bi u Danskoj došli na korak od ispadanja iz prve lige rukometnih zemalja... Za podsjećanje, tri poraza na jednom natjecanju naši su zadnji put doživjeli 2002. u Švedskoj kad su odmah ispali.

- Mi smo jedina zemlja koja je osvojila tri medalje na posljednja tri velika natjecanja - naglašavali su izbornik Goluža i vodstvo HRS-a uoči Danske.

To je istina, kontinuitet je, kakav-takav, uspješno zadržan, no u usporedbi sa zemljama s kojima bi Hrvatska morala biti “al pari”, a to su Francuska, Španjolska i Danska, upitno je koliko su naši rukometaši pod Golužom opravdali očekivanja. Od 2011., otkad je on na klupi, Francuzi su uzeli svjetsko, olimpijsko i europsko zlato, Danci su uzeli europsko zlato, dva svjetska i jedno europsko srebro, a Španjolci su uzeli svjetsko zlato i dvije europske bronce. U veliku četvorku s po jednim srebrom ugurali su se Srbija (europsko) i Švedska (olimpijsko). Podvuče li se ispod svega crta, Hrvatska je lošija od sva tri najveća rivala. Priča “mi smo jedini” stoji samo u konstataciji da jedini nismo osvojili niti jedno zlato ili srebro.

Kad je riječ o razlozima, svatko će nabrojiti svoje, a oni mogu biti sljedeći: kriv je izbornik, koji je loše vodio momčad. U tom mu smislu svi spočitavaju forsiranje Alilovića, zanemarivanje Vukovića, “uništavanje” Duvnjaka po 50 minuta... Dakako, on to ne priznaje:

- Sve bih opet isto, napravili smo veliki rezultat u Danskoj...

Krivi su možda suci, koje je izbornik optužio za krađu.

- Nemojmo se vaditi na suce - rekao je Mirza Džomba - sami smo za sve krivi...

Krivi su, recimo, igrači koji su zakazali - za razliku od Goluže, iskreno su priznali Alilović i Čupić koji su morali bolje...

Gdje je nestao Vuković?

Kriv je izbornik, kažu drugi, jer u startu na EP nije vodio najbolje. Ako već nije koristio polivalentnog Vukovića (osim malo u obrani), morao je voditi Lackovića. Pozvao ga je na pripreme (samo nekoliko dana nakon rođenja kćeri), a zatim ružno otpisao. Priča o ozljedi nije mu argument, francuski izbornik Onesta svog je Omeyera čekao koliko je bilo potrebno. I Lac je trebao naknadno biti pozvan. Time je Lacković doživio isto što i Renato Sulić 2011. uoči puta u Švedsku. “By the way”, Sulić je proglašen najboljim pivotom Lige prvaka. U tom su smislu suvišne prožvakane priče o Baliću, Špoljariću, Zrniću, pa i veteranu Dominikoviću, koji je u prvaku Europe HSV-u postigao najbolje rezultate pri testiranju momčadi. Ako može Francuz Fernandez, u krajnjem slučaju mogao bi i on. Dominiković je najstariji od svih naših “otpisanih”, a još uvijek je godinu mlađi od Fernandeza. Koliko bi u cijeloj priči Sulić dobro došao Voriju, a Balić za Duvnjakovih 20 minuta odmora po utakmici, koliko bi značilo iskustvo oporavljenog Lackovića, bolje je i ne zamišljati. Nažalost, ne igraju uvijek najbolji, barem ne svi.

Relativan neuspjeh

Nikša Kaleb ima svoje viđenje situacije:

- Ako je Fernandez mogao igrati deset minuta po utakmici, možda su mogli i neki naši stariji igrači. Kvalitetom, oni bi to mogli. No, pitanje je koliko neki od njih to više i žele. Ja u jednoj ruci držim vagu, a u drugoj mač. Treba biti realan, Danska je bila relativni neuspjeh, ali ne treba zato smjenjivati izbornika. Sigurno je svjestan eventualnih pogrešaka i vjerujem da će u Kataru sljedeće godine biti bolje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:24