Joško Vlašić, neupitni gospodar desetoboja u bivšoj državi (peterostruki prvak i rekorder), prometnuo se u svjetskog atletskog stručnjaka zahvaljujući trijumfalnim uspjesima svoje kćeri Blanke, a na osnovi svog rada sa sinom Nikolom pretendira i na ulogu autoriteta u nogometu. Kao prvo i osnovno, Vlašić je zaista vrhunski stručno potkovan kad je u pitanju atletika, točnije skok u vis, također su nesumnjiva njegova znanja i sposobnosti na području sporta uopće, nogometa posebno. Kao drugo, Vlašić odiše samopouzdanjem, što se i inače javlja kod trenera velikana tipa Ante Kostelića, Ratka Rudića i drugih vrhunskih stručnjaka uvjerenih da raspolažu takvim kapacitetima da mogu držati predavanja i trenerima u drugim sportovima.
Veliki je gušt razgovarati s Vlašićem, jer čovjek stvarno zna, barata činjenicama, ima golemo iskustvo. Ono što za novinara nije veselje jesu Joškove intervencije tipa “ovo nije za novine”, odnosno “ovo je među nama”. U više sam navrata intervjuirao Vlašića, eto, priznat ću da sam od njega i učio, i to ne samo glede skoka u vis, ali sam upadao i u neslaganja, prave verbalne sukobe. Na primjer, poslije jednog mojeg talk-showa “Istinom do gola” Vlašić mi je ispričao neke detalje o mogućnostima plasmana na svjetsko tržište knjige o tome kako se od talentiranih stvaraju vrhunski sportaši. Tada, pa ni sada, nije mi vjerovao da neću iskoristiti neke njegove izlete (prisiljen sam na autorizaciju teksta).
Našli smo se na Žnjanu, u jednom od niza popularnih kafića na toj splitskoj plaži, u najranije jutro, bila je “calma bonaca”, tek su pristizali prvi kupači. Vlašić mi je otkrio da baš ovog petka slavi 60. rođendan. Naravno, njegova supruga Venera prva je čestitala, Joška je čekao slavljenički dan, sigurno i pokloni, “vjerojatno ću dobiti neke sitnice, meni je važnija pažnja mojih najbližih”. Ne treba isticati kako su Vlašićevi - Venera i Joško sa svoje četvero djece, skladna obitelj…
Venera i Joško odgojili su svoju djecu na najbolji način, dali su im samostalnost, pa je zato treneru Vlašiću neshvatljivo, pa i smiješno, kad neki apeliraju u stilu “pustite je nakon ovih Olimpijskih igara” i slično kad faktički Blanka sama odlučuje, prirodno u dogovoru s ocem. Jer, u više navrata Blanka je svima tumačila kako joj je “baš otac najveća prednost”.
- Gledao si uzvratnu utakmicu Hajduka protiv rumunjskog Iasija, kakva je tvoja ocjena, što misliš?
Najprije se čulo “ufff”, onda “a mislim…”, pa stanka, zatim Vlašićeva dijagnoza utakmice, ustvari ne samo tog susreta, nego općeg stanja kluba s Poljuda:
- Bila je to strepnja do samog kraja. Čini se da je veliki raskorak između želja i mogućnosti. Na žalost, nekoliko igrača u kontinuitetu radi elementarne greške. Naime, dok navijači očekuju, figurativno rečeno, da će “bijeli” svojom igrom ispisati jedan pitki, čitljiv esej, događaju se početničke greške u primopredaji i gubljenja lopte u opasnoj zoni, pa je dojam da neki imaju problem s abecedom nogometa. Sad treba vidjeti zašto je tako. Takve pogreške znaju se događati kada su igrači pod prevelikim pritiskom i igraju u strahu, a to se može eliminirati ako se igra u pravom nogometnom ritmu u kojem igrači instinktivno djeluju. Ohrabrenje je veoma bitno, jako mi se svidjelo bodrenje publike na samom kraju utakmice. Mudar je onaj tko je to pokrenuo.
IZNIMNA DAROVITOST Nikola Vlašić je sigurno najvredniji igrač Hajduka ove generacije, ali i uopće u posljednjih desetak godina Niksi se prometnuo u igrača za velike domete, kako je njegov tata planirao još od Nikolinih malih nogu. Kad je uočio njegove motoričke sposobnosti, uz iznimnu darovitost, tata Vlašić se nadao da bi Nikola mogao biti jako dobar nogometaš. Uloženo je mnogo truda i inventivnosti da dječak od četiri godine stasa u nogometaša za velike predstave. Osmišljena su razna pomagala, posebne sprave kako je to Joško radio i za Blanku. Taj put nije bio lagan, bile su to godine ustrajnog rada, najbolje je kazati stalne igre, koja je postupno prerastala u nešto više.
- Ako bih kroz sve ovo vrijeme, pa i sada, mogao sve svesti na najmanji broj riječi, onda bi to bilo: neprestano preispitivanje.
I dočekao je da ga u Hajduku tretiraju kao igrača dijamantnih vrijednosti, pa je zbog značaja, najviše zbog doprinosa u igri, dobio kapetansku traku.
- Nikola ima ugovor s Hajdukom do ljeta 2018., a kad će otići, sve zavisi od tržišta i kluba. I dok sam do sada smatrao da još nije spreman za taj iskorak, odnedavno sam prilično uvjeren, iako u “brodogradilištu” još ima posla, da je Niksi sada spreman za bijeli svijet. I pored toga naše su želje ostati barem još godinu dana na Poljudu. Ozbiljni klubovi, najveći u Europi, prate intenzivno njegov razvoj, oni u prvom redu, bez obzira na talentiranost i iznimne sposobnosti Niksija, ipak traže potvrdu u kontinuitetu, njih ne zanima bljesak na jednoj utakmici… A dogodilo se da je Nikola, bez obzira na svoju perfektnu fizičku i mentalnu pripremljenost, prošlog proljeća patio od ozljeda. To je bilo čudno…
Odmah smo se tu “zadili”, kako se to kaže u Splitu kad otpočne neslaganje, to jest traganje za istinom, jer Vlašić nije želio otkrivati kako se to dogodilo, tumačio mi je da mu je “teško ući u tu priču, to je delikatna tema”. Pokušao sam inzistirati, jer se navodno dogodilo s Franckom Ohandzom da je poslije uspješnog liječenja kod najboljih europskih specijalista njegov povratak zastao uslijed neadekvatnog tretmana majstora kondicijske pripreme u klubu, što je bio slučaj i s Markom Bencunom, i to po tvrdnjama tog prvotimca “bijelih”.
- Neću o tome… Niti znam kako je bilo, niti sam baš uvjeren da je tako…
Ipak, evo Vlašićeve metafore:
- Hajduk je posljednjih godina, odnosi se to na dulji period, kao jedan autobus na nizbrdici bez kočnica. I svi novi koji su preuzimali vodstvo kluba na svoj su način pridonijeli da se ta kosina podizala za nekoliko stupanja pa je autobus krenuo u sunovrat. Dojam je da se za vrijeme predsjednikovanja Marina Brbića taj nagib smanjio, ali aktualni nadzorni odbor je smatrao da bi smanjivanje i stabilizacija trebala ići bržim i drugačijim tijekom. Na taj način preuzeli su nedvojbeno svu odgovornost. Novoj upravi nitko ne može spočitati da nemaju hrabrosti…
VELIKE FRUSTRACIJE Po Vlašićevu mišljenju silna su očekivanja od Hajduka, događaju se velike frustracije zbog serije posrtanja. A tu je uvelike značajno opće stanje u gradu, “jer se uvijek traži krivnja u drugima, a mi smo se doveli na marginu”.
- Imamo kompleks metropole, poremećen je sustav vrijednosti, pa je i nogomet na tom kolosijeku u kojem vlada neobjektivan pritisak u odnosu na ono što se želi biti, premda se to i ne može postati preko noći.
- Što se Nikole tiče, on se razvija u dobrom pravcu. Naravno svaki dan, svaki trening i utakmica je novi izazov. S mnogih strana do mene dopiru konstatacije ljudi, od kojih su mnogi renomirani treneri, da bi Nikoli bilo lakše u nekoj nogometno boljoj ekipi, da bi njegov nogometni talent dolazio više do izražaja, da bi se manje trošio… S druge strane, upravo taj njegov odnos i odgovornost koju osjeća za momčad i njen rezultat tjera ga da igra u oba pravca, što mu trenutno umanjuje efikasnost u napadu, ali bi ga dugoročno moglo napraviti boljim igračem… To je suština, a trivijalno je i smiješno, ponekad, kad vidim sav taj folklor da Niksi dobije neke čudne ocjene od pojedinih novinara pa se znam zapitati što neki novinari gledaju, koliko razumiju nogomet?
Vlašić je zastao, objasnio da ne može kazati sve što zna, što mu je na srcu…
Kao sportaš i sportski stručnjak nikad nije u prvi plan stavljao eventualne zarade Blanke i pogotovo Nikole. Međutim, Vlašić je naglasio kako bi “transfer Nikole manji od deset milijuna eura bio promašaj vodstva kluba”. Na sastanku Vlašića s vodećim trojstvom Hajduka, predsjednikom Ivanom Kosom, sportskim direktorom Mariom Brancom i trenerom Marijanom Pušnikom, postavljeni su strateški elementi za realizaciju takvog transfera. Inače, već je bilo konkretnih ponuda za transfer Nikole Vlašića od osam milijuna eura, što su u Poljudu htjeli ostvariti, ali je brana odlasku Nikole iz Hajduka uvijek bio Joško, koji želi da Niksi postigne još potpuniju afirmaciju u bijelom dresu.
Nikola je prošle godine obnovio ugovor s Hajdukom po kojem će jedan dio transfera pripasti Vlašićima, što je praksa splitskog kluba.
PRIPREME ZA RIO Okrenuo sam temu na Blanku, na njezine pripreme za nastup na Igrama u Riju. Bitna je, zapravo najbitnija, Joškova objava, kao trenera i stratega karijere da Blanka ide u Rio. Jednom je, u vrijeme priprema za Igre u Londonu, Joško izašao s tvrdnjom kako bi bilo “nepošteno da Blanka karijeru završi bez olimpijskog zlata”. Sada se upitao: “A tko sam ja da tumačim što je pošteno, a što nije?” I sad je uvjeren da će Blanka ispuniti snove. Bilo je usputno pitanje što bi Joško bio spreman učiniti, što bi žrtvovao, da Blanka uspije, na primjer, jednu ipak trivijalnu stvar: obrijati brkove.
- Ne dolazi u obzir…
Možda taj odgovor otkriva kako Blanka u Riju ima šansu. Čak vjeruje da će splitska, pa i svjetska heroina skoka u vis, trajati i nastupiti na Igrama u Tokiju…
- Blanka je sad spremna bez obzira na probleme koji sve sportaše čekaju u Riju. Dobili smo detaljne instrukcije, brojne upute kako se treba vladati u Brazilu.
To da je striktno zabranjeno piti vodu iz slavine, da se i kod tuširanja treba čuvati da i jedna kapljica uđe u tijelo, zatim da se ne smije kupati u moru, da nije dopušteno ni pogladiti životinje, pa da se treba čuvati raznih napada…
- Zato kažem: blažena naša Hrvatska! Možeš se bez problema napiti vode iz špine, kupati u moru, izaći van u dva noću da nisi ugrožen, čak se može pogladiti bez opasnosti i mačku kontejnerašicu…
Inače, te upute, servirana od HOO-a, Blanka je prokomentirala kako joj je tata Joško još uoči nastupa u Sydneyju precizno, do u tančine zapisao kako će se ponašati, što će uraditi, što (ne) smije... Ona je u Sydneyju na Igrama, s nepunih 17 godina, preskočila 192 cm u kvalifikacijama, a za nastup u finale trebao je rezultat od 193 cm. Poslije toga je otišla izravno na svjetsko juniorsko prvenstvo, osvojila je zlatnu medalju…
- Na ta putovanja je otišla, sjećam se, kao djevojčica, vratila se kao prava cura. U tih nekoliko mjeseci je sazrela, ona je naučila preuzimati odgovornost. Što se tiče Londona, svi smo bili uvjereni da će pomesti konkurenciju, ali su se dogodile ozlijede, operacije, infekcije…
Poznata je Blankina kalvarija s tom košćicom koja joj je najprije smetala u jednoj, pa u drugoj nozi, ta izbočina, u medicini zvana haglund, zaustavila ju je u pohodu na medalje. Posljednji pregledi u Münchenu kod poznatog doktora Wolfartha Mullera pokazali su da su “edemi koji se javljaju na kosti čak manji od očekivanog”. Blanka se osjeća izvrsno, manji bolovi se jave kod takozvanih stresnih treninga (skakački, treninzi brzinske snage), zato joj trebaju dulje faze oporavka nego inače.
- Postupci koje smo radili prošle godine na svjetskom prvenstvu u Pekingu vjerujem da bi nam mogli pomoći i sada u Riju. Putujemo 13. kolovoza, pet dana kasnije su kvalifikacije, onda je dan pauze pa finale. Imamo dovoljno vremena za adaptaciju. Još od Igara u Pekingu ostvarili smo suradnju s dr. Jovanom Đurovićem, svjetskim priznatim osteopatom koji već godinama radi u Londonu i koji prati Španovićku, srbijansku skakačicu u dalj. Što se tiče odluke da Ruskinje ne mogu nastupiti, ostaje barem sada kao najveća rivalka Amerikanka Howard. No, na velikim natjecanjima po pravilu se iskristaliziraju natjecatelji sposobni za velike rezultate.
PROBLEM DOPINGA Uslijedilo je pitanje o dopingu, Vlašić je mnogo puta tumačio kako su sretni što je Blanka po tom pitanju čista. Eto, sad su analize urina iz 2008. pokazale da je Čičerova imala supstance koje su posljednjih godina zabranjene.
- To je nadmetanje ljudi najvišeg znanstvenog ranga, jedni nastoje prikriti stimulativna sredstva, drugi se bore da ih otkriju. A oni koji smišljaju zabranjena sredstva sigurno imaju na raspolaganju vrhunski opremljene laboratorije, odnosno sva sredstva. Jer, te kemikalije se ne miješaju u nekom skladištu…
Joško je objasnio kako je Blanka tehnički definirana, kako je dobila mišićnu masu, kako više nema energetskog disbalansa, posebno da se hrani bolje, da joj je poboljšan hormonalni status, kako je danas u stanju dosegnuti pravu formu s pet treninga tjedno umjesto dvanaest, koliko joj je za vrhunske rezultate trebalo prije šest, sedam godina.
NAJDRAŽA MEDALJA Blanka je mnogo toga osvojila, teško je odabrati onu najdražu medalju, jer svaka ima svoj značaj. Ipak Joško se slaže s Blankinim izborom da je posebna baš posljednja srebrena medalja osvojena na svjetskom prvenstvu u Pekingu.
- Nismo se nadali, ali Blanka je učinila čudo. Naime, bilo je u pitanju hoće li nastupiti ili će odustati. I kad je skočila za srebro, ljudski je reagirala, rekla je da tu medalju posvećuje svima onima koje je život bacio na koljena i koji su smogli snage da se opet dignu na noge. Divno rečeno…
Vratio sam ga u sadašnjost, na pitanje kako će biti u Brazilu. U biti on je zadivljen kako Blanka izgleda, kako je jača u svakom pogledu, tako da joj malo treba da se adaptira na uvjete.
- Mi smo u tijeku Blankine karijere na velika natjecanja dolazili s mnogo većom serijom nastupa, tako da bi ova ipak duža pauza bez izlaska na scenu mogla značiti izvjesni hendikep. Iskustvo iz Pekinga, ponavljam, daje nam nadu. Važan je njezin stav, ta želja da bude optimalna na zaletištu. Zadivljujuća je njena predanost. Više je nemam potrebe kontrolirati, ona je odgovorna i maksimalno koncentrirana u ovome što radi. Vidite, došli smo u fazu da mi ona prigovori zašto nisam ugasio mobitel… I tako ćemo biti doslovno suspregnutog daha kada Blanka Vlašić krene u kvalifikacije, pa vrlo vjerojatno u finalni napad na zlatnu medalju u Riju, pa ćemo saznati je li ono srebro s mundijala u Pekingu od prošle godine ipak bilo čudo ili će Igre u Brazilu označiti nastavak trijumfalne karijere.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....