Uoči prve Hajdukove dioničarske skupštine (lani tek preoblikovan) pada mi na pamet razgovor s arhitektom Jerkom Rošinom, koji Kerumu crta hotele. Sanjali mi kako bi Real Madrid kupio Hajduk. Rošin je kao počasni španjolski konzul mogao to šapnuti kraljevskom klubu za fešte košarkaškog diva s Gripa, trostrukog euro-prvaka. Nekad su se zvali Jugoplastika. E to je bio brand. Plastični i košarkaški. A zaboravili ste da je Kerum i tu vlasnik. Na mjestu tvornice Jugoplastike isprčio se danas ugledni poslovni hotel Atrium u čijoj je pozadini i Joker. Sve se vrti oko Keruma, pa zašto ne i košarka, i nogomet. Real je mogao stipendirati Hajduka da proizvodi nove Realove talente.
Niti Rošin nije mogao tada pretpostaviti da će uslijediti ovaj reciprocitet: Kerum gradonačelnik i vlasnik Hajduka, kluba kojega su preoblikovali Sanader i Primorac, pa obojica sišli s vlasti. Kerum gori - Sanader doli! Ali i Hajduk i Jugoplastika doli! Kakav je to stampedo u bijegu s košarkaških Gripa i s nogometnog Poljuda?! Pa tako već godinama. I sad sve Kerumu na leđa. U cijelome Splitu nikoga nije mogao nać' da preuzme mjesto predsjednika Hajduka. Niti nakon plaće Mate Peroša od preko 50 tisuća kuna?! Pa Svaguša besplatno mijesi Hajduk. No, izgleda da je kvasac slab, tijesto se ne diže, impotentni Hajduk.
Zato se pitam koga zanima Hajdukova skupština? Lani, pri osnivanju, vladao je takav interes da su i sami dioničari na čelu s gradonačelnikom Ivanom Kuretom jedva dočekali da ih fotoreporter Tom Dubravec i ja potrpamo u dva auta i s Gripa preselimo na Stari plac, ispod legendarne stare murve, gdje su se - smiješeći se ekskluzivno i konvertibilno - fotografirali jedino za Globus. Jako Andabak je inspiriran predložio i osnivanje Hajdukove dioničarske agencije “Murva”.
A danas je Hajduk po Svaguši pred mogućim gubitkom, dakle pred stečajem što su i prije dioničarstva predlagali eksperti pod Željkom Jerkovom 2008. Jer brand sigurno nije “uskisnuo” kako se očekivalo, nego splasnuo, što je vjerojatno bio i razlog Kerumovoj nestrpljivosti da od Mate Peroša preuzme stvar u svoje ruke. Koncepcija Deana Kružića kao hladnog, objektivnog, ekonomskog eksperta, bila je ozdravljenje stečajem čega ima i u drugim slavnim nogometnim ligama po svijetu, a u zakompliciranoj priči poput Hajduka - to je jedini način da se Hajduk izliječi od raznoraznih vjerovnika.
Međutim, Kerum ide u hrabriju varijantu te pokušava sve preuzeti na sebe, samouvjeren u uspjeh. Zato i drži strogu kontrolu. Hoće li izdržati pritiske Torcide? I je li to samo ime za neku veću moć? Koju mami slastan mamac Stari plac? Na prvi pogled izgleda kao da svi napuštaju Hajdukov Titanic, po svim palubama, predsjednici kao Branko Grgić, Ante Nosić, Željko Jerkov, Mate Peroš…, direktori kao Igor Štimac i Ivica Šurjak u prethodnim mandatima, pa se Šurjak ni sad nije htio toga prihvatiti… Treneri kao Luka Bonačić, Sergije Krešić… Razlozi su misteriozni, simbolično sakriveni u još uvijek nerazjašnjenom fizičkom napadu na trenera Luku Bonačića na kućnom ulazu.
Hajduk je izgubio tradiciju i ugled kluba u kojem se nešto proizvodi (talente, igrače, trenere, sutra direktore, predsjednike, a time igru, pune tribine i dobar posao). Hajduk je dakle ostao bez proizvoda. To je njegov novi brand i konstanta. Uz pomoć političara koji su Hajduk koristili za predizborne manevre iz Poljuda su indirektno istisnuti nogometni znalci, pa je Hajduk postao tvrtka koja proizvodi taj surogat, niti balun, niti politiku. A time se mogu baviti sve vrste švercera i diletanata koji su uvidjeli da se preprodajom bofl-robe u kopačkama može lako zaraditi. Eto kako je Torcida postala moralnom vertikalom Hajduka. Niti u mašti takav Hajduk Jerko Rošin ne može ponuditi kraljevskom Realu. E, ali baš tu se krije mogući obrat: posrnuli i od svih odbačeni Hajduk za Kerumov karakter pravi je, gotovo intimni, osobni motiv. Kerum nije kukavica, nikad ne bježi.