U 100 dana killer Mandžukić postao tempirana bomba

ZAGREB - “Najveće pojačanje”. Naslov sa slikom Marija Mandžukića prvog dana lipnja krasio je tiskana izdanja, a sugerirao je da reprezentativac ostaje u Dinamu još jednu sezonu. U prijevodu je to značilo da ga Dinamo nema namjeru prodati do jeseni.

Odluku je Zdravko Mamić objavio slavodobitno, s osmijehom “od uha do uha” i poljupcem u smjeru vlasnika najskupljih nogu Maksimira. Ne znamo je li izvršni dopredsjednik to učinio s figom u džepu, ali činjenica je da su navijači “modrih” odahnuli. Mandžo je “lomio” sezonu ranije i nije bilo razloga da se sumnja kako će nastavak biti u istome tonu. Dobro, na Rogli je neke vježbe izvodio “preko one stvari”, ali svi veliki nogometaši imali su svojih mušica, pa zašto ih ne bi imao Mandžukić?

Pet mjeseci poslije sasvim druga slika. Polako, ali sigurno došlo se do zaključka da njegov ostanak i nije donio ništa novo, a najmanje dobro. Ni njemu, a ni Dinamu. Dinamo nije otišao korak dalje u Europi, a Mandžo više nije stroj za golove. Statistika će reći da je ispunio normu, ali nije ga bilo u najvažnijim utakmicama ove jeseni. I ne samo to, umjesto hladnokrvnog killera protivničkih vratara, pretvorio se u tempiranu bombu za koju nikada ne znaš kada će eksplodirati.

- Bilo je neugodno gledati kako je Bišćan vikao na njega u Salzburgu kada je Mandžo bespotrebno dobio crveni karton - rekao je jedan od stanovnika maksimirske svlačionice.

Nažalost, ta utakmica obilježit će njegovu posljednju dionicu u Dinamu. Pitanje je bi li Dinamo s njim mogao preko Red Bulla, ali činjenica je da je svojim nesmotrenim potezom olakšao posao Huubu Stevensu.

Nije svejedno slagati napadačku taktiku kada znaš da ti je sa suprotne strane Mandžukić.

Ne znamo je li Red Bull Salzburg imao veze s tim, ali činjenica je da su odnosi Krune Jurčića i Mandžukića dotakli samo dno. Trener se u nekoliko krugova požalio da se teško nosi s egom najboljeg napadača, a da Mandžo nema dlake na jeziku, svjedoči, nikada potvrđena priča, da se jednom usudio suprotstaviti i Zdravku Mamiću. Takvi su doista rijetki...

Lako je sada praviti se “generalom poslije bitke”, pogotovo jer smo se i sami svrstali u red onih koji su se zauzeli za njegov ostanak u Dinamu i vjerovali da je to najveće pojačanje. Zapravo, možda i jeste, ali samo zato jer su sva ostala veliki promašaji...