Pojam vremena u nogometu ima vrlo elastičan koncept. Momčadi koje vode s jednim golom razlike pokušavaju ga potratiti čim je više moguće, a momčadima koje love rezultatski minus nijedna sudačka nadoknada nije dovoljna.
Na temu sudačke nadoknade u Premiershipu proteklog je vikenda ispisana nova epizoda. Po isteku 90 minuta susreta u utakmici između West Hama i Evertona (1:1) prošle subote sudac Paul Tierney svirao je kraj dok je u tijeku bio napad 'čekićara'. Navijači West Hama protestirali su burno, kao i njihov menadžer Slaven Bilić.
Tog se trenutka dotaknuo novinar britanskog Daily Telegrapha Jonathan Liew prilikog razglabanja o sudačkoj nadoknadi i razlozima zašto se igrači i treneri uvijek bune.
"Slaven Bilić je izgledao bijesno uz aut-liniju, iako, da budemo pošteni, možete staviti bebu koja se hihoće u Bilićevo naručje i on i dalje izgleda bijesno. Čak i njegovi najveseliji trenuci ponekad se čine kao odgođeni bijes, a njegov šuplji smijeh kao taktika dok smišlja savršenu uvredu za vašu majku", piše Liew.
"Čini se da doista postoji nepisano nepisano pravilo u nogometu da suci dopuštaju momčadima da dovrše napad prije sviranja kraja. Zašto bi to moralo biti tako kada je napadački orijentirana momčad već imala 94 minute da postigne pogodak, to je pitanje za debatu. Ali opet, sudačka nadoknada je hirovita i nepoznata stvar i to je ono što ju čini jednom od najluđih i najboljih stvari u nogometu….dio nogometne čarolije je to što nikad zapravo ne znate koliko će se još igrati“, zaključuje novinar Telegrapha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....