'STAVIT ĆU CIJELU IMOVINU NA POBJEDU HRVATSKE' Legendarni Dragoslav Šekularac ne vjeruje Srbiji

Priznat ću vam, jako volim biti slavan, ali nisam imao glavu za tu slavu - tri je puta za našeg jutarnjeg ispijanja kave u kafiću ispod njegova samačkoga stana, a preko puta hotela Metropol, gdje obožava gaziti po crvenom tepihu uz zvukove ruleta i šum karata, ponovio Dragoslav Šekularac, ako ne najveća zvijezda u povijesti Crvene zvezde, ali sasvim sigurno najpopularniji sportaš u Srbiji do pojave Novaka Đokovića.

Samo je Novak dosegao Šekijevu slavu, od sportaša nitko prije ni poslije genijalnoga nogometaša. U rangu popularnosti bila mu je ravna u Srbiji još samo Lepa Brena na vrhuncu karijere.

- Ali, nikad nisam imao para kao Đoković. U moje vrijeme mogli smo si priuštiti sve, ali nitko nije imao takav novac kakav danas prati svjetski nogometni vrh - prebiremo sa 76-godišnjim Šekularcem po današnjim astronomskim zaradama u nogometu, a on uzdiše, pa ispija malo čaja te kaže:

Rođen u krivo vrijeme

- Tisuću posto znam da sam se rodio u krivo vrijeme. A što ćeš. Nekako su prebrzo došle i godine i starost, rado bih otišao u Las Vegas, i zvali su me nedavno, zovu me i u Santa Fe, ali što da me vide ovakvog nikakvog, a i ne usudim se, imam tri stenta, nisam baš najbolje. Ovdje si primoran živjeti od uspomena, iako to ne volim, no drugi me stalno podsjećaju na onog negdašnjeg Šekularca.

A taj je negdašnji Šekularac bio preteča Barceloninom srcu i mozgu momčadi Xaviju i Iniesti.

- Ako bih sebe morao s nekim usporediti, onda bi to bila njih dvojica, igrao sam kao i oni u veznome redu, obožavao sam dati zadnji pas za gol.

Zna da i Hrvatska ima jednog najviše razine. Pa kad govori za Luku Modrića kaže:

- Jako mi se sviđa onaj mali koji sada igra u Realu. Nemojte imati uopće nikakve dvojbe oko njega, čim su ga uzeli, znači da je igračina, ne može tkogod stići do Reala.

Dnevni tisak i televizija svakodnevno ga već tjednima podsjećaju da se u Zagrebu u petak igra velika utakmica, a na primjedbu da se doista po medijima igra već predugo, dugih mjesec dana, skače:

- Ma što mjesec dana, dva mjeseca barem! Ali, novine žive od toga. Mislim da će to biti jedna od najmirnijih utakmica, bez najmanjeg incidenta. I vi i mi svjesni smo da nas motre i da se moramo ponašati korektno.

Gledat će je, kaže, naravno, premda više ne ide na Zvezdine utakmice jer srce mu ne dopušta prevelika uzbuđenja.

- Gledat ću je u kladionici. A kad počinje? U 18 sati. E onda ću je gledati kod kuće, jer poslije podne dugo spavam. I inače dobro spavam, jer znam da nisam ništa ukrao. Nakon svega mogu reći da sam ponosan na sebe, karijeru, djecu. Imam jednoga sina, šef je kladionice, imam tri kćeri, jedna uzgaja konje na ranču u SAD-u i slikarica je, dvije rade u Beogradu, imam troje unuka, za sve sam se pobrinuo, a ja živim od penzije. Nemam puno para, nikad ih i nisam imao, ali nikad nisam ni oskudijevao. Za olimpijsko srebro imam mjesečnu naknadu od 900 eura, imam državnu penziju 400 eura, a Zvezda mi je obećala doživotno 1000 eura mjesečno, jer sam je zadužio, ali već 13 mjeseci nisu mi uplatili ni centa.

Nogomet i klađenje dva su mu poroka pa me pita koja je kvota na pobjedu Hrvatske u petak. U povjerenju kaže:

- Stavit ću cijelu imovinu na pobjedu vaših u petak. Ne vidim načina kako bi to Srbija mogla dobiti osim uz puno sreću, možda ako povede rano, ali i onda će biti “spašavaj se tko može”. Iako, znate, nama je uvijek ležao Zagreb. I ja sam strahovito volio igrati protiv Dinama, izvrsna atmosfera, divan travnjak, hotel Esplanade, uživancija...

Pa opet, uopće ne dvoji oko toga da je danas teže igrati.

- Današnji je nogomet brzina, duel igra, fizička moć, za moj ukus je pregrub, rekao bih i opasan, ozljede brže sustižu igrače, koliko se samo puta sav naježim kad gledam silinu kontakta, grube startove... Danas su svi obrambeni igrači spremniji 200 posto nego u moje vrijeme, nogometaš ima manje vremena i prostora za igru nego nekad.

Pad kvalitete

Pokušava odgovoriti na pitanje zašto Srbija, koja je uvijek imala plejade velikih igrača, danas nema ekstra klase u rangu pet Zvezdinih zvijezda.

- Problem je, kao i kod vas, što mladi, rano odlaze u inozemstvo, ovi koji ostaju nemaju s kime igrati, nemamo jaku ligu. Talent se mora razvijati uz druge dobre igrače u momčadi, a ovdje ih nema jer svi odlaze već prije prvoga brijanja. Kad sam svojedobno bio u Americi, znam tko je i kakav igrač Eusebio, i gledam ga tamo, igrao je za neku američku momčad, i ne vjerujem očima da je to on. A je, on je, ali izgleda drugorazredno. To se događa kad veliki igrač ode u mali klub gdje nema s kime igrati. Pravom talentu, dobije li u pravom trenutku priliku, dovoljna su dva mjeseca da bukne. Ali, treba imati i trenera šmekera, a moj je bio, Milovan Ćirić me gurnuo u sastav, a Kika Popović prihvatio i lansirao.

Šekularac je zahvalan svim svojim trenerima što ga nisu stavljali u kalupe. Svi su imali neki zadatak na terenu, osim njega. On čak nije htio ni kapetansku traku. Vratio ju je kaže nakon dvije utakmice, jer što će on prvi izlaziti na teren, rukovati se sa sucima, on na teren hoće izaći zadnji i imati svoj šou.

- Treneri su mi govorili da igram kako hoću. Neizmjerno je mom statusu i karijeri pridonio Kika Popović koji me “osjetio” i mudro njegovao. I Aca Obradović je mnogo utjecao na moju karijeru, ma ni jedan me nije kočio. A znam da sam mnogo driblao, i da su me zbog toga mnogi i kritizirali, i da sam imao katastrofalnih partija, ali imao sam podršku i zaštitu svojih trenera.

Očeve batine

Kako je i ne bi imao kad im je stostruko vraćao na travnjaku. A bio je, kaže, i vrlo discipliniran izvan terena.

- Ni dandanas ne pijem i ne pušim, nikad ni nisam. Za mene nisu trebale ni kontrole ni karantene. Špijunirali su mnoge igrače, a jedan od “policajaca” zadužen za mene poslije je govorio: “Nikad ga nismo išli kontrolirati, jer smo znali da je već u osam sati navečer u krevetu i da mu mama priprema koch.”

No, u početku “to” s mamom i tatom nikako nije išlo. Osobito s tatom...

- Tata mi je bio pravnik, i tukao me što igram nogomet. Možda mi je i pomogao. Naime, prvo sam igrao ping pong i bio sam, govorili su, talentiraniji od mnogih kasnijih stolnoteniskih legendi. No, kako je trening bio kasno, tako sam i ja kasno navečer dolazio kući pa bi me otac istukao. Zato sam odabrao nogomet, jer su treninzi bili ranije popodne. No, kako sam bio slab u školi, opet bih dobio batina, jer sad igram fudbal. Moja je osveta bila, i dandanas se zbog toga nerviram iako već imam 76 godina, što ocu nikada nisam dao ni jednu kartu za utakmicu jer me tukao. Rekao sam mu: “Kupi kartu, ako hoćeš gledati Šekularca.” Bio je poslije ponosan na mene, ali kartu nije dobio nikad. Danas mi je žao što sam bio grub prema ocu i majci, majka je bila blagajnica, i nju su tražili karte, ali nikad je nije dobila od mene. Nisam bio baš tako loš sin, ali u tim sam trenucima bio revoltiran, a danas znam da sam pretjerao.

A često je znao pretjerati i s rekacijama na terenu ili neposredno nakon utakmice.

- Nisam imao glavu za takvu slavu. Strašno sam griješio i upropastio sam si karijeru zbog temperamenta. Igramo u Nišu utakmicu s Radničkim, a ja misleći da neću igrati, jer sam ozlijeđen, odem gledati tamo neki boksački meč. I u jednoj okladi se popnem u odijelu na neko brdo za tri minute na koje se i zdravi i spremni ne mogu uspeti ni za pet minuta. I uzmem lovu mještanima s kojima sam se kladio. Kad je trener Aca Obradović vidio što mogu, rekao je: “Ti igraš sutra.” I ja igram, ali ipak nisam fit, pa sam i nervozan, izgubimo utakmicu i ja se obrecnem na suca, a on meni kaže: “Što misliš ako si Šekularac, da ti je sve dopušteno?” I meni padne mrak na oči i ja ga nokautiram. Skupo sam platio tu glupost. Izbacili su me na godinu i pol iz nogometa. Kad sam gledao sebe prije tog incidenta bio sam zmija od igrača, a poslije nisam više bio isti, premda sam bio izmišljen za sport. Imao sam 42 otkucaja srca u minuti u mirovanju. Po cijele sam dane otkad pamtim jurio za loptama. Mogao sam trčati pet dana, kad nitko nije mogao, ja sam i dalje trčao.

Udaranje suca i heroja

Zbog udaranja suca kažnjen je s godinom i pol zabrane igranja nogometa.

- Zamislite da sad izbacite Ronalda, ili Modrića, ili Đokovića, nevažno, godinu i pol iz sporta. Pokušavao sam odmah otići u vojsku, ali ostavlili su me da se patim šest mjeseci pa me onda unovačili u Bileći. Ne smijem se ni sjetiti toga, tjerali su me da marširam cijele dane kao zadnjeg skota, samo kako bi pokazali da za nikoga nema protekcije. Ako je netko trebao nositi puškomitraljez, ja sam ga nosio, ako je trebalo marširati 42 kilometra, ja sam marširao. Kad sam imao temperaturu, tek tada su se iživljavali na meni.

No, nije to jedina životna lekcija koja ga je snašla, ali na neki način i igrački dokrajčila. Jednom je kaže opsovao uz teren nekog narodnog heroja i završio u zatvoru.

- Stalno me provocirao, nisam ni znao tko je, i posla sam ga u p.... materinu. Za 24 sata bio sam u zatvoru u Padinskoj Skeli gdje sam proveo mjesec dana dižući se u četiri ujutro i radeći u nekon skladištu. Nisam imao glavu za tu slavu. Kada bih se ponovno rodio, više bih čuvao sebe i ne bih nikada napuštao obitelj. No, neke stvari čovjek shvati prekasno.

Vukas je najveći

Od hrvatskih igrača najviše se družio s Vlatkom Markovićem i Dražanom Jerkovićem, dok Bajdu Vukasa smatra najvećim nogometašem koji je ikada hodao prostorima bivše države.

- S Vlatkom sam dijelio sobu na Olimpijskim igrama u Melbourneu gdje smo osvojili srebro. Tada sam imao 19 godina, a Vlatko je pisao pisma mojoj djevojci u Beograd. I dandanas žalim što nisam naučio bolje se izražavati, zato kažem, da danas krećem iz početka, uz nogomet bih završio tri fakulteta. A ne da se služim sa 300 riječi. Volio bih da se mogu izraziti i ljepše i lakše...