'SREĆOM DA JE KRAJ' Četiri utakmice Bijeli ne znaju za pobjedu, o utrci za naslov više se i ne govori

Srećom da je kraj, to je jedina utjeha Hajduku nakon remija u Zadru. Više od boda Bijeli u Stanovima nisu zaslužili. Čak štoviše, mogli su i lošije proći da se Kalinić nije iskupio u završnici susreta s dvije kvalitetne obrane. Poslije debakla u Kupu naglasili smo da će se dubina tog poraza vidjeti u zadarskom dvoboju. Odgovor je brzo stigao i to s negativnim pečatom. Hajduk je u krizi, četiri utakmice Bijeli ne znaju za pobjedu, ali što je najgore od svega, igra je ispod razine rezultata.

Tri remija u ta četiri susreta ne odaju pravu sliku stanja u momčadi, jer prava nemoć i veliki pad forme oslikani su u igri protiv Zadra. Poglavito u drugom dijelu dvoboja gdje Hajduk nije znao kako sačuvati vodstvo, a kamoli da se, kao u mnogim susretima tijekom jesenske polusezone, podigne u finišu susreta i preokrene utakmicu.

Hajduk je u prosincu potonuo psihički, ali i fizički. Bijeli su ostali bez mentalne i tjelesne snage, nisu više ni nalik momčadi koja je tijekom listopada i početkom studenoga znala visokim ritmom utakmice okrenuti u pozitivnom smjeru. Pet susreta Bijeli su rješavali u sudačkoj nadoknadi. Dobili su Hrvatski dragovoljac i Lokomotivom zgodicima nakon 90. minute, u Mladini su Vinogradar svladali u produžetku, a u Koprivnici i u Maksimiru pogađali su za bod u toj istoj nadoknadi vremena. Imali su snagu, imali su moć s kojom su stvarali pritisak. Danas više nema takve igre. Još prije 10 dana svi su hvalili napadački Hajduk koji je tim pritiskom stigao do boda u Maksimiru. Hrabri Hajduk koji je odolio napadima Dinama i na kraju spretno odigrao remi s Modrima. Što se dogodilo u 10 dana, zašto je Hajduk ušao u silaznu putanju?

Momčad je gotovo ista, sustav se u međuvremenu mijenjao iz 4-2-3-1 u 3-5-2 pa se na kraju modificirao u 4-4-2. Tudor je cijelo vrijeme gajio istu nogometnu filozofiju, identičnu igru ofenzivnog opredjeljenja. Ali, očito je da momčad više nema snage pratiti ideju. U Maksimiru su dobili pet pogodaka i samo ih teorija vjerovanja u čudesnu senzaciju drži u borbi za polufinale. Međutim, remi u Zadru je, gledano s aspekta analize igre, puno teži neuspjeh. Pokazalo se da Maksimir nije bio samo jedan loš dan. Loše je razdoblje, forma je u silaznoj putanji. Forma pojedinaca i momčadi. Definitivno to nije Hajduk iz najboljih jesenskih izdanja, nego momčad iz onih predsezonskih predviđanja.

Dogodio se pad koji je sposobnosti pojedinca i momčadi spustio u okvir surove realnosti. Iz tog okvira iznenađujuće su Bijeli iskočili sredinom jeseni, ali da bi se držao taj visoki ritam igre i rezultata treba imati kvalitetu i širinu klupe. Kada su ozljede i izostanci „napali“ momčad, kada je raspored utakmica postao gust, a dvoboji dobili epitet “odlučujući”, pao je Hajduk. Zaključak je jasan; tanka je kvaliteta, kratak je igrački kadar. Koliko novca, toliko i glazbe, reći će narodna poslovica.

Za Hajduk nije najveći problem izdanje iz Zadra, nego pitanje kako u finišu jeseni sačuvati dobru poziciju za proljeće. Ne smije se dogoditi da se sve dobro ostvareno u prvom dijelu sezone prospe u finišu. Zato se protiv Rijeke ne smije izgubiti, jer sve osim poraza je rezultat koji čuva ambicije visokog plasmana. O šampionskoj utrci više se ne govori, ali kada se cijele jeseni držiš na prvom ili drugom mjestu, onda je sve ispod toga bolan pad. Sami su hajdukovci podigli letvicu očekivanja i moraju do kraja jeseni izdržati na toj razini. Tim više što slijedi i zimski 'mercato’ u kojem klupska egzistencija traži prodaju nekog od najboljih igrača. S druge strane, konkurencija je bogatija i spremna je na dodatna ulaganja. Zadnja utakmaica sezone i dani koji dolaze pravi su problemi Hajduka. Zadar je samo kap u uzburkanom moru na Poljudu.