Josip Skoblar je već deset godina na funkciji tehničkog savjetnika Olympiquea iz Marseillea gdje je 1971. godine bio najbolji klupski strijelac Europe sa 44 gola ( Gerd Muller naslov najboljeg strijelca osvaja godinu prije i poslije njega). Vlasnik Zlatne kopačke zatim je dvije godine proveo na funkciji sportskog direktora-menadžera u Marseilleu. Kao trener osvojio je dva kupa s Hajdukom, vodio Dinamo, s Rijekom dobio Reala 3-1, bio trener Hamburga, u Portugalu, Bejrutu... Nikad izbornik Hrvatske, odbijen 2000. i 2006. Ne misli da bi sva mjesta u hrvatskom nogometu trebala biti rezervirana za brončane vatrene, a osobno ima ambiciju zasjesti u Markovićevu fotelju.
Evo, zamislimo konačno da ste već predsjednik...
- Ligu bih promijenio već za sezonu 2010./2011., a krajnji cilj bio bi mi stvoriti sustav jake konkurencije najviše 12, a možda i samo 10 prvoligaša. HNS bi bio nositelj svih promjena, a svaki grad ispunio bi uvjete odgovarajućim stadionom, infrastrukturom, jer bi to bio biznis iz kojeg bi i grad izvlačio korist. Ideja mi je, još nerazrađena, da bih od hrvatske lige stvorio jednu malu euro-ligu prvaka, champion’s ligu, u kojoj bi po sličnom principu organizator lige premirao klubovima osvojeni bod. Sve bi imalo svoju novčanu ekvivalenciju, ali i klubovi bi sudjelovali u formiranju fonda u HNS-u.
A tko su vaši ljudi?
- Pa to je druga priča. Projekt bi morao imati iza sebe društvo, državu, sponzore, a budite sigurni da bi građevinari u zemlji brzo reagirali na natječaje za stadione, gradnju ili adaptiranje. Posao svakome treba. Time bismo konačno taj naš bogomdani potencijal pretvorili u zabavan i unosan život. Možda bi čak i neki igrači ostali dulje u takvoj ligi, premda mi spadamo u nogometne zemlje izvoznike, drukčije ne možemo egzistirati. A u samom nogometu moji ljudi bili bi Štimac, glavni menadžer, Bilić kao dugoročni izbornik, njegova ekipa Asanović, Prosinečki, Jurčević... fantastično, dakle nisu to imena, nego kriteriji, cijenim i Markovića u njegovu fahu, Bobana u njegovu, Mamića…
A klubovi?
- Dinamo je koncentracija moći, ali to mora biti primjer Hajduku da učini isto ili barem slično. Ja sam vojnik objektivnosti, a to je najteže i znam da zapravo nitko nije skroz objektivan. Ali tome moramo težiti jer je to baza na kojoj možeš graditi, bez toga ništa. Ovaj pogled na život koji u nas trenutačno egzistira svojstven je srednjem vijeku. Mi imamo kriterije po kojima kvalitetnima oduzimamo ono što imaju, a nekvalitetnima dodajemo ono što nemaju i tako smo svi mediokriteti jer se ne priznaje ono objektivno znanje. Moram priznati da sam imao sreće kao ovdje nepriznat pa su me priznali u Europi.
Jeste li vi utopist s obzirom na to da se bez politike ništa ne može?
- Nisam. Evo, Marković je obećavao Europu i time se približio Sanaderu, iako je objektivno bio bliži onima s kojima je Sanader u HDZ-u raskrstio. Iz toga se može izvući zaključak da bi Marković mogao biti u dobrim odnosima i s nekim novim moćnim političarom. Ljudski za šankom to možemo kritizirati, no možda je to njegova najveća kvaliteta. Priznajem da mene više privlači oslanjanje na činjenice da sam s Hajdukom osvojio dva kupa, bio trener i u Dinamu, Rijeci, Zagrebu, te sportski direktor Zadra kad smo s Katalinićem ušli u Ligu šestorice.
Smeta li vam za kraj malo šale: što bi Marković radio u vašoj ekipi?
- Ha ha ha ha…