Dinamu prvenstvo, Hajduku kup, a Šibeniku nogomet. Možda pretjerujem, ali Dinamu i Hajduku trebaju tri utakmice za jedan gol. Četiri i pol sata drže publiku za budale i cijelu Hrvatsku, kao da gleda prijenos iz desetkovanog Sabora. A na Šubićevcu je i taj mali Šibenik pokazao kako se voljom može nadoknaditi i nogomet. Međutim, pukli su od puste volje, nasrnuli na Hajduk otprve, čak i pregrubo, čime su izbacili iz takta sebe, što se dobro vidjelo kasnije, kad su krajem oba poluvremena Hajduk učinili smiješnim, koncentriravši se na igru, a ne na nepotrebni ho-ruk gard tipičan za trudbenike. A Ermin Zec se sigurno pita “što si u kavu stavila”.
Imao je već Kup na grudima, u prvim minutama štopao loptu prsima, opalio “škarice”. Asistirao je Bačeliću za izglednu priliku. U minuti Hajdukova vodstva opet je primio loptu prsima, volej, pa ništa. Gubi živce i umjesto u gol, zabija se u Strinića. Na rubu šesnaesterca nespretno igra rukom. U 40. minuti opet prima loptu prsima umjesto da odmah puca. Onda ubacuje za Dajića. Na startu nastavka ulijeće više puta. Puca zdesna, visoko. Slalom, i ode Maloča. Vuku ga, tuku, sude mu prekršaj u napadu. U 72. ga je gurnuo u šesnaestercu Maloča, ali nije jedanaesterac. Sumnjivo hrvanje s Rubilom u šesnaestercu. Najsumnjivije - poništen pogodak, a zaleđa nigdje. Nekoliko minuta potkraj utakmice, taman da se stigne zabit, i 2-1 za penal.
Da ima pravde sve one Hrvatske poštanske banke, Zagrebačke i Privredne, pa Ina, Dalekovod i Konzum viđeni na dresovima, prešli bi na stranu Šibenika, jer tamo se ima što gledati. A onda ni Zec ne bi bio Pegula nego bi mu dosudili prekršaj, jedanaesterac, gol... A ne zaleđa! Ovako, piše se kao i uvijek - Hajduk je sasvim zasluženo osvojio Kup. Vidjelo se da bi u koži Šibenika mogao i morao pokazati mnogo više. Ali zašto bi se mučio u zemlji takvih kriterija...