Moj stari Mijo je imal 63 kad je preselil na onaj svet, a ja sam ga već prestigel. Trčimo zadnje krugove, tak ti je to druže, sve češće, naizgled bez pravog povoda, Tomislav Židak je u posljednjih godinu dana povlačio istu jezovitu temu za rep. Ne lupetaj Žile, prekidao bih ga u tim trenucima, čekaju nas još mnoge radne pobjede, a ni krediti se ne misle sami otplatiti, ali Židak bi se dotad već zalaufao i otplovio prema toplim obalama djetinjstva.
Tamo je njegov stari, “šuster Mijo”, hranio obitelj tako što je tumplao tuđe cipele, a u stanci između dva krpanja potplata susjedima iz Kašine i Vugrovca, izvukao bi remen iz hlača i “tumplao mene jer sam bil zločest, a stara Erna bi govorila sam’ ga daj, i znaš da su imali praf jer bil sam nemoguć”. Radovale su me te živopisne slike njegova djetinjstva i istovremeno rastuživale. Nisu imal praf, kak možeš to reć?, bunio sam se. Imali su, imali, smijao bi se on prepoznatljivim osmijehom oko cijele glave i već polako skicirao tekst za sutrašnje novinsko izdanje. Premda se u opuštenijim tekstovima zekao da u praskozorje - tamo oko 12 sati - ne može ni progledati, a kamoli rečenicu napisati, u stvarnosti bi Tomislav Židak najkasnije do 10 ujutro prijavio uredniku “da je zamislio jednu rubriku...”, a do podneva bi je već “istresao u kantu” i nastavio juriti dalje. U pravilu je ta rubrika dan poslije bila najčitanija na sportskim stranicama novine.
Svoj posljednji intervju s nekim od svjetskih velikana Židak je napravio sa šefom Bayerna, Carlom Ancelottijem, u Münchenu. Taj grad je strašno volio i nikada mu nije bilo teško otići u Bavarsku na nekoliko sati samo zbog intervjua
Podmornica
Nekakva fatalistička aura treperila je iznad Židakove glave još od one proljetne travanjske večeri 1994. godine, kada sam kao klinac na praksi sletio u redakciju Sportskih novosti i malo se preplašio namćora koji je nervozno polemizirao sa sugovornikom s druge strane telefonske žice. Židak je bio glasan tip, volio je da ga se vidi i da se njegova čuje, pogotovo da se čuje njegova za moj ukus malo okultna teorija o podzemnim maksimirskim vodama koje vječno rovare protiv našeg kluba, ali ispod površine bio je najbenignije i najtoplije moguće stvorenje koje ste mogli zamisliti. Jesi i ti hajdukovac, iz ove novine ćemo još malo cijediti maslinovo ulje, podbadao je na prvom susretu. Nisam gospon Židak, dinamovac sam, sjećam se kako sam se tresao od treme. Koji mjesec kasnije već smo ravnopravno zatvarali večernje izdanje SN-a, a onda i šank u “podmornici” ispod Vjesnikova nebodera u Savskoj. Preda mnom se tada počeo otkrivati svijet velikog, vjerojatno najvećeg sportskog novinara kojeg smo ovdje imali.
Kažu da ozbiljne novine na zapadu spremne dočekuju ovakve tužne prilike, tjednima unaprijed napišu oproštajno pismo od čovjeka koji se sprema na put u nepoznato, da bi ga urednik na dan smrti izvukao iz ladice i pustio u tisak. Ta bi praksa bila potpuno u skladu sa Židakovim fatalizmom - smrt je još samo jedna od neizbježnih postaja u životu čovjeka o kojima novine moraju izvijestiti, dakle budimo spremni - premda kada sada pokušavam sabrati misli shvaćam da nije fatalizam nego profesionalizam ono što je obilježavalo ljudsku i novinarsku egzistenciju našeg voljenog prijatelja. Raditi, kopati, prvi doći do sugovornika, objaviti vijest prije konkurencije, slavodobitno otvoriti novinu sljedećeg jutra. I tako iz dana u dan. U takvu bi se Židakovu mentalnu šprancu uklopila i vijest o njegovu odlasku. Židaka ni najveći “crnjaci” nisu mogli na duže vrijeme izbaciti iz profesionalne ravnoteže. Sjećam se zajedničke ljetne večeri u Lisabonu kada mu je Ćiro Blažević prvom šapnuo “doktori su mi našli nešto dolje”, uz disketnu zamolbu da sve ostane daleko od očiju javnosti. Petnaestak minuta šoka, onda empatija, zatim provala optimizma, šefe pobijedit ćete vi i tog dušmanina. Ali i vijest u novinama sljedećeg jutra.
Slučajan susret u Manausu 2014. godine, gdje su se rukovali kao kolege, jer je Roberto Carlos s topom u lijevoj nozi na Svjetskom prvenstvu u Brazilu bio komentator televizijske postaje Globo
S mozgom i jajima
Znam da je široka publika percipirala Židaka kao zadrtog dinamovca s dna kace, novinara koji je u ime dječačke opsesije ponekad bio spreman žrtvovati profesionalne standarde, ali kolege iz konkurentskih redakcija definitivno nisu razmišljale na taj način. Gledali su ga kao čovjeka koji suvereno vlada područjem - provaljena brižno skrivana vijest, ekskluzivni intervju, kolumna sa srcem (rekao bi on “s mozgom i jajima”), filozofiranje i cuganje do jutra, sami imenujte disciplinu - pa ga, logično, nije bilo pametno imati za suparnika. Zato su ga radije imali za prijatelja, što u praksi uopće nije bilo teško. Židak je bio druželjubiv, od one vrste kavanskih ljudi koji privlače društvo, okupljaju zaraćene karaktere, čovjek s kojim ćete rado potrošiti popodne poslije posla u pretresanju budućih profesionalnih izazova, ali i noć nakon utakmice u lamentiranju nad još jednim preranim Dinamovim oproštajem od eurokupova.
A kada je o Dinamu riječ... Otac Mijo je iz njegovih reminiscencija izlazio kao drag i pravedan čovjek i zato što ga je na ramenima kao klinca iz Sesveta sredinom šezdesetih poveo prema Maksimiru i uveo ga u tajanstveni svijet nogometne romantike, upoznao ga sa Zebecom, Belinom, Zambatom i ostalim herojima njegova djetinjstva nakon čega će Židak nas mlađe naraštaje putem divnih tekstova upoznavati sa Zajecom, Kranjčarom, Mlinarićem i drugim herojima naših djetinjstava. Na prvu stvar vam zvuči kao čarobna priča, pisati o klubu koji obožavaš od vremena nogometne inicijacije, ali zapravo ste je mogli podvesti pod omiljeni Židakov nazivnik - za jedan tračak radosti, hiljadu dana žalosti. U iznimnim šampionskim trenucima Dinamo je predstavljao zadovoljstvo i sreću, ali u profesionalnom Židakovu životu značio je i mali milijun dvorskih borbi, mačevanja s političkim namjesnicima, polemiziranja s nedodirljivim šefovima. Opet - bez tolikih frustracija i trauma, zar bi “Priče iz Maksimirske šume” ikoga zanimale? A znamo da ih je narod gutao i da će na posljednjoj stranici subotnjeg Magazina od danas pa dovijeka zjapiti crna praznina. Život i smrt plesali su ruku pod ruku na stranicama koje su nam tobože pričale o nogometu.
Metaforika
U bolnici je Tomislav Židak završio 7. veljače i u narednih nekoliko tjedana nastavio je isporučivati kolumne iz postelje kardiološkog odjela na Dubravi, kolumne napucane njegovom prepoznatljivom metaforikom, duhom, vicom, slatkom zajedljivošću. Sjatili smo se svi oko njegova kreveta, ne samo mi redakcijski kolege, nego i ljudi iz sportskih krugova. Znam da mu je Zorislav Srebrić dolazio u vizite svaku večer, da su ga posjećivali i Ćiro Blažević i Davor Šuker. Znam da se pomirio i s Antom Čačićem i s kompletnim njegovim entourageom, s ljudima s kojima je prije petnaestak godina bio nerazdvojan. Kada me je Židakova supruga Snješka prije dva tjedna posljednji put prošvercala na intenzivni odjel bolnice, u iščekivanju već treće operacije srca, shvatio sam da se Žile, nažalost, pomirio i sa životom, da iz Dubrave njegov put vodi samo na jedno mjesto, nekoliko kilometara istočno. Nisam javio nikome, moja posljednja jalova pobuna protiv Židakova fatalizma i profesionalizma. Nisam imao snage reći zbogom prijatelju, nemam niti sada.
Umjesto toga kažem - do viđenja Žile, vidjet ćemo se mi još.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....