Prošle se godine Hamburger SV izvukao za dlaku, živu bundesligašku glavu na ramenima zadržao je tek nakon dvije utakmice “relegacijskog” razigravanja s Greuther Fürthom, i to zahvaljujući pogotku Van der Vaarta u gostima (0-0 i 1-1). Godinu dana kasnije tradicionalna nogometna utvrda njemačkog sjevera na poznatom je mjestu - još jednom u bundesligaškom podrumu.
“U pravu je moj brat kada kaže da nama ne bi pomogao ni Cristiano Ronaldo”, citiraju njemački novinari Ivicu Olića nakon subotnjeg poraza protiv Wolfsburga. Rezignirani Ivica Olić, to vam mora zvučati kao oksimoron, ali, eto, izgleda da ovih dana HSV tako djeluje na optimistične, energične ljude.
Zebec i Iko Buljan
S međunarodno relevantnom trofejnom dvoranom, s milijunskom navijačkom bazom i 57 tisuća duša na Volkspark Stadionu (gotovo uvijek “ausverkauft”), HSV bi morao pripadati krugu bundesligaških velesila zajedno s Bayernom, Dortmundom i Schalkeom. Ako za potrebe ovog teksta Bundesligu usporedimo s Jurskim parkom - što možda nije prikladno s obzirom na to da je natjecanje u ovom formatu zaživjelo tek 1963. - onda je HSV njegov jedini preživjeli dinosaur. Dok su se svi drugi klubovi u međuvremenu selili dolje i gore, HSV se brendirao kao simbol dugovječnosti i opremljenosti za evolucijske izazove zbog čega su mu, uostalom, navijači i novinari zakvačili etiketu “Dino”. Kada je Bundesliga slavila 40. rođendan, revijalnu utakmicu igrali su “Dino” kao personifikacija lige i Bayern kao njezin najuspješniji klub. Do početka osamdesetih dva su kluba iz Hamburga i Münchena zapravo vodila rat za prevlast u njemačkom nogometu, a u toj je borbi kao general na obje strane sudjelovao Branko Zebec. Nakon što je sredinom šezdesetih podigao temelje Bayernove dinastije, hrvatski se trener selio Bundesligom prije nego što je u drugoj polovici sedamdesetih HSV učinio izazivačem za najvrednije trofeje (u velikoj je momčadi igrao i Iko Buljan). Sa Zebecom na klupi HSV je igrao finale Kupa prvaka 1980. (0-1 poraz protiv Nottingham Forresta), s njegovim nasljednikom Ernstom Happelom je tri godine kasnije osvojio najcjenjeniju kantu europskog nogometa pobjedom protiv Platinijeva Juventusa.
Klasik u Münchenu
Usred tog zlatnog razdoblja, 1982. , HSV je stigao do naslova pobjedom u dvoboju koji su kroničari dugo držali za referentnu točku priče o bundesligaškoj smjeni na vlasti. Bayern je na Olimpijskom stadionu u Münchenu vodio 3-1 i marširao prema tituli, ali su gosti ustali iz mrtvih, dobili meč 4-3 i na kraju uzeli titulu. Tih je dana Bayernova zbirka srebrnine brojala sedam bundesligaških naslova, HSV je imao jedan manje, zbog čega je javnost živjela u uvjerenju da njemački nogomet postaje bogatiji za “der Klassiker”. Danas Bayern posjeduje 24 naslova nacionalnog prvaka. HSV? Nije se pomaknuo s mjesta...
Rezultatska kriza
Miris trofejne renesanse nakratko je osvojio Hamburg 2009. i 2010. kada je klub predvođen Petrićem, a sljedeće sezone i Olićem, dolazio sve do polufinala Europske lige (prvi put poraženi protiv Fulhama, godinu poslije protiv Werdera). Nakon toga je HSV zaronio u rezultatsku, ali i upravljačku krizu. Dok su Bayern, Borussia, Schalke i mnogi drugi izdvojili nogometni klub iz “sport vereina” kako bi njime upravljali kao modernom kompanijom, HSV je ostao vjeran modelu direktne demokracije u kojemu registrirani članovi biraju Nadzorni odbor i klupsku vladu s ograničenim ovlastima. U praksi je to rezultiralo konfuzijom, nedosljednom kadrovskom politikom i slabim rezultatima. Šest kola prije kraja HSV je zakovan za dno, s najgorim napadom u konkurenciji svih “liga petice” (16 golova u 28 nastupa) i od “izumiranja” se može spasiti samo čudom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....