Ponizni barba Špaco i napuhani Krunoslav Jurčić

Pet minuta nakon 90 minuta gotovo pa ničega stajao je Kruno Jurčić uspravno poput spomenika, ne bi li se valjda pokušao izdignuti iznad mizerije koju je neposredno prije na travnjaku potpisao svojim trenerskim rukopisom. Čovjek bi pomislio da čeka da ga iz zahvalnosti za netom (ne)viđeno zaogrnu lentom za sportsku hrabrost, trenersku kreativnost i stratešku lucidnost. Držao se tako uobraženo da bi mu na tome pozavidio i Mourinho u svojim najarogantnijim izdanjima. Kao da je upravo eksplozijom atomskoga nogometa sravnao sa zemljom Chelsea i Inter zajedno. Ni više ni manje...

Je li Kruno lav ili miš?

Drskosti, koja bolno nedostaje njegovoj beskrvnoj momčadi, Kruno Jurčić ima u izobilju. Ne znamo koliko je drzak na treningu ili u svlačionici jer tamo nema pristupa nepozvanima, ali kako njegova ptičjim mijekom tetošena i dva mjeseca pripremana momčad na terenu djeluje poput polukrepane mačke, neupućeni bi rekli da je trener samo običan mali miš. No, kad se ugase reflektori na stadionu, a upale u TV studiju, budi se Jurčićeva goropadnost. Više ne ciči, nego riče. Samo što nije izgrebao TV reportera Štefa Baloga jer se usudio komplimentirati Pokelpovićevoj taktici kojom je u Maksimiru ostvario što je htio.

- No, dajte, nećemo sad valjda pisati ode nekakvoj njihovoj igri - nepristojno je Kruno upao u riječ reporteru.

- Pa bila je to čista nogometna dekadencija, bunker - uvrijedio se mladi trener što Poklepović nije istrčao s taktikom “gaće na štapu” i dopustio samozaljubljenom Kruni da ga razvali.

Mjesecima se već Dinamov trener verbalnim bravurama, dostojnima njegova velikog šefa, upinje dokazati gradu i svijetu da je jednako mali i u pobjedama i u porazima. Bilo kakva opaska s naznakom kritike na njegovo djelo, nepodnošljivo je jelo koje se Jurčiću očito ne smije servirati ni hladno ni vruće. Odsad, bogme, ne treba Krunin ego sve mamićevskijih razmjera izazivati ni komplimentima njegovom suparniku. Lju-bo-mo-ra!

Zaslužio verbalne pljuske

Puste godine u kojima je trener-gospodin staroga kova bio zaboravljen i malokome potreban otupile su Poklepovićevu oštricu, šteta, jer Jurčić je baš zaslužio dvije-tri profesorove verbalne ćuške. No, umjesto makar pedagoški podignutoga prsta, stigla je Špacina krajnja pomirljivost, gotovo poniznost i isprika za bunker, dekadenciju i loš nogomet, kako li je već sve Jurčić nazvao Hajdukovo slamanje riječima nabildanog, a zapravo bezopasnog Dinama.

Zna Špaco koliko malo treba da te više nitko ne treba, pa uživa u ovom nenadanom labuđem pjevu i ne da se uvući na led malicioznosti na kojem Kruno izvodi piruete sve u šesnaest otkako je lani osvojio dvostruku krunu.

Možda bi mu netko trebao objasniti da ti njegovi/Dinamovi trofeji ne vrijede previše, a uostalom zaradio ih je velikim dijelom na minulom radu prethodnika te stalnom višegodišnjem širokopojasnom manevriranju izvrsnoga dopredsjednika.