Ponekad se kaže da je nogomet bijeg od stvarnosti - naprotiv, u Hrvatskoj je posljednjih godina često i previše sličan surovoj svakodnevici. Poslije neodigranog maksimirskog derbija, prosvjeda, prepucavanja, medijskog i saborskog lobiranja, priča o proračunima, minusima, amortizaciji, privatizaciji, huliganima, fantomima i uzurpatorima, s razlogom smo strepili za sudbinu onog subotnjeg poljudskog. No, nakon svega dogodio se - nogomet. Za promjenu, sama je igra imala središnju ulogu. Nije to bila neka ljepotica, ali jest zanimljiv, korektan i ravnopravan susret - ako je nedostajalo atrakcije i izrađenih prilika, nije tempa i drame.
Dvostruki splitski blok
Obje su momčadi istrčale u rasporedu 4-2-3-1, ali s različitim planom igre. Hajduk je već drugu utakmicu zaredom uspješno utvrdio obranu: zadnja linija stajala je dosta duboko, a prema potrebi joj je pomagao opet iznenađujuće solidni Vuković. Iako je bilo pogrešaka (najveća kod Pjacine šanse u prvom poluvremenu kad je Mikanović zakasnio s povratkom, Vuković ga pokrio, ali Maloča nije ispratio akciju), nisu to bila drastična “ispadanja” na kakva smo od “bijelih” navikli. Branilo se u dvostrukom bloku od po četiri igrača ispred kojega su Balić i istureni Milevskij vrebali kriva dodavanja i druge nesigurnosti u iznošenju lopte kod Dinamove obrane, ali ni njih baš nije bilo.
Svakom novom treneru puno je brže i jednostavnije “stesati” obranu, nego napad. Poklepović je krenuo od učvršćivanja temelja, dok je igra prema naprijed ostala dosta labava. Hajduk se otvarao prvenstveno dugim loptama na desno krilo, odnosno na Vršajevića, dok je na drugoj strani Vlašić više ulazio u sredinu. Milevskij se puno trudio, vraćao po loptu i pretrčao vjerojatno najviše otkako je u Splitu, ali nije bio previše u kontaktu s loptom.
Vraćanje Avdije na njemu prirodniju krilnu poziciju prava je ideja: stvar je u tome da Hajduk u mladome Mikanoviću ima sasvim dobrog desnog braniča, koji redovitijim nastupanjem može postati i znatno bolji. Vršajević je, pak, vrlo nesiguran u obrani i često kasni s vraćanjem, ali zato nudi probojnost uz aut-liniju poput (zasad) nijednog drugog Hajdukova igrača.
Rehabilitacija Machada
Ovaj put nije donio spektakularne rezultate - jer je Dinamov stožer znao što se sprema i na lijevog braniča postavio stopera Taravela koji se relativno uspješno hrvao s tom prijetnjom - no u ligi u kojoj osim Marina Leovca praktično nema poštenog lijevog beka (malo karikirano...), Vršajević može napraviti puno toga. Ionako je i s bekovske pozicije dosad predstavljao jednu od glavnih opasnosti u Hajdukovoj igri - sada kad mu je dužina terena koju mora pokriti skraćena, trebao bi biti i opasniji. Čim je on vraćen na desnog braniča, Dinamo je umjesto Taravela uveo Matela i obje Hajdukove šanse (gol i ona Caktaševa) došle su preko te strane - Rumunj konstantno stoji “predaleko od igrača”, kako bi to primijetio Igor Štimac.
Premda će mnogi kod Dinama apostrofirati Ćorića i Pjacu, bolju su utakmicu odigrali Ademi i Machado. Prvi je djelovao doista kapetanski, a Portugalac je potpuno rehabilitiran smještanjem na defenzivniju poziciju: od “lijevog smetala”, nerijetko najlošijeg pojedinca u momčadi ranije ove sezone, pretvorio se u fajtera koji pridonosi u oba smjera. No, iako su im spomenuta četvorica odigrala najzapaženije role, gosti nisu uspjeli ostvariti očekivanu dominaciju na sredini terena. Hajduk se postavio dosta zatvoreno, ali mu je agresivnost bila na niskoj razini (više su prekršaja radili dinamovci), pa ipak je posjed lopte iznenađujuće bio dosta ujednačen.
Nekoliko je razloga za to. Hajduk je uspio zatvoriti bokove, a njegovi veznjaci Sušić i Balić mogu dulje zadržati loptu pod pritiskom nego Dinamovi Ademi i Machado, dok Ćoriću uz veliku pomoć Vukovića nisu dopuštali puno prostora. Jako dobru, radničku partiju pružio je Vlašić koji je nudio opciju više u sredini, a istodobno se ni “njegov” bek Pinto nije naigrao.
Fernandes izvan forme
Sve to upućuje na ispravnost neugodne teze koju u Dinamu ne žele čuti: ova momčad nema smislenu igru. Ona ima trojicu napadački orijentiranih, skupo plaćenih igrača koji čine razliku u domaćem prvenstvu - Soudanija, Henriqueza i Fernandesa (Ćorić i Pjaca to tek trebaju postati, vjerojatno ne bi niti počeli susret da su Soudani i Antolić bili spremni), koji individualnom kvalitetom rješavaju većinu utakmica, ali Dinamo vrlo rijetko igra doista dobro.
Prve dvojice u subotu nije bilo, a Fernandes je izvan forme. Sada kad više nema Brozovića, sustav se iz 4-3-3 mijenja u 4-2-3-1, ali takav u kojemu defenzivni veznjaci vode igru i čuvaju leđa onom ofenzivnom ( Ćorić, Pavičić, pa onda Olmo, Gojak) koji je igrač poteza, pripreman za prodaju. S Henriquezom u špici to bi vjerojatno izgledalo drugačije, ali ova je momčad uspjela sklepanoj Hajdukovoj obrani stvoriti samo dvije prave šanse i nije iskoristila nijednu jer je gol na kraju zabila iz savršeno pogođenog Machadova voleja.
Naravno da hajdukovcima ostaje gorak okus u ustima jer su bili tridesetak sekundi nadomak pobjede koja bi im značila jako puno. Nakon postignutog gola imali su fantastičan momentum, napali i umalo nokautirali rivala, ali se Caktaš vrlo loše snašao. Dinamo je, ipak, imao više (polu)izglednih situacija i udaraca na gol. Krajnji rezultat sasvim je pravedan.
Neprimjetan sudac
Ono što ćemo dugoročno pamtiti vjerojatno je Machadov gol na isteku vremena te naslovne role mladih asova Balića, Vlašića, Ćorića i Pjace. No, možda bismo trebali pamtiti nešto posve drugo.
Dan-dva prije susreta Ante Ćorić je izjavio: “Bolje je i da nas vrijeđaju, nego da je prazan stadion”. Te su riječi iz usta 17-godišnjeg dječaka zazvučale neopisivo tužno. I zato, prva stvar koju treba zapamtiti iz ovog derbija jest to da smo poslije njega doista pričali o igri. Utakmica je odigrana, u cijelosti, atmosfera je bila navijačka, poticajna i bez većih incidenata, a suca nemamo razloga niti spomenuti. Na 90 minuta zaboravili smo na surovu stvarnost. Nogomet ponekad može biti tako lijep, čak i kad igra nije.