Vlatko Marković je nedavno s velikim uvažavanjem rekao da je sa Stankom Poklepovićem završio pravi nogometni fakultet. Marković je doživio tragediju dok je bio u Splitu, poginuo mu sin u prometnoj nesreći, a tada se Poklepović podmetnuo i kao trener, i kao čovjek. Međutim, odlaskom Markovića Špacu su znogirali da radi s djecom...
- Ma poslije sam prošao svašta, krajem osamdesetih eto me i u Titogradu. I skoro svi su postali reprezentativci, Savičević, Mijatović, Drobnjak, Brnović...To je bilo nakon što sam još jednom znogiran iz Hajduka, a imali smo i titulu, jer sam vodio protiv Osimova Željezničara usred Sarajeva 3-0 i izgubio 3-4, a Sarajevo je politički u Skopju dobilo Vardar jer su bile ZOI 1984. u Sarajevu. U Hajduku me naslijedio Sergije Krešić kojeg sam u stvari ja prethodno molio da mi bude pomoćni. Poslije sam zbilja digao ruke od Hajduka i otišao u inozemstvo.
Protiv Zebeca i HSV-a
Ali imali ste još jednu epizodu s Ivićem protiv Zebecova Hamburgera.
- Kako ne, najveći projekt u mome životu. Morali smo se plasirati dalje, nadigrali smo i Zebeca i HSV, ali nesreća, Primorcu je utekla jedna lopta i primamo u Splitu gol, da bi Primorac zatim promašio i jedanaesterac... No, na HSV-u smo radili noćima i noćima. Poslije će me Ljupko Petrović kao trener Zvezde uoči finala Kupa prvaka Europe u Bariju protiv Marseillea zvati da mu pričam o toj utakmici - sjeća se Špaco.
Bilo je to doba poznatih ofsajd-zamki Hajduka.
- Presudno je bilo što smo protiv Partizana u Beogradu primili tri komada, sve preko Mamićeva brata Stojana na lijevom boku kroz koji je sva tri puta prošao Klinčarski jer je s te strane nestao Davor Čop zanesen igrom... Cijelu noć nismo spavali u sobi i onda sam bubnuo da treba ići na automatizaciju rasporeda. Poslije smo to razradili. Igrač se svih 90 minuta morao držati svojeg mjesta i brinuti o svom položaju. To je bilo čudo od momčadi, igrali smo kao besprijekoran stroj.
Ivić je kao radnik u brodogradilištu izabrao nogometni put i postao stipendistom Nogometnog saveza, a Poklepović je bio inženjer s funkcijom rukovoditelja.
Šef zavarivača u škveru
- Bio sam šef zavarivačkog odjela u škveru, a tada je došlo do prodora jednog novog sistema, ‘one side’ zavarivanja s novim najsuvremenijim uređajima i s novinama koje su uveli Japanci. Završio sam Višu pomorsku kao inženjer brodogradnje i dobio odgovoran zadatak. Moj otac je bio pomorski kapetan pa smo i brat i ja učili iste škole. Ali nogomet mi je uvijek bio važniji. Živjeli smo u jednoj staroj kući Poklepović koje više nema jer je sad tu jedan od prvih splitskih nebodera. Gazda je bio otac poznatog vratara Lukše Poklepovića. Pred tom kućom bila je jedna lipa livada di smo svi igrali na balun, a jednoga dana došao je moj susjed Ćićo Poduje, sin utemeljitelja prvih generacija Hajduka Šime Poduje i donio prekrasnu loptu. Zbog njega sam prvi put došao u Hajduk. I naravno da sam tamo odmah dospio u ruke barba Luke Kaliterne.
Ali ste brzo i pobjegli.
- Jesam jer je meni kao dječaku bilo dosadno radit te precizne barba Lukine vježbe. Ali nisam ni stigao u susjednog drugoligaša Splita, kad evo ti i barba Luke tamo za trenera. Odmah me se sjetio i pozvao me u ekipu: ‘Špaco mali, dođi ovamo!’ Kad pogledam, to je strašan Hajdukov stručni kontinuitet, barba Luka, pa Biće Mladinić i Luštica, onda Ivić, Vojo Kačić i ja, a evo, u ovom trenutku vi možete birati između Vučevića, Miše, Katalinića, Vulića, Bonačića, Mijača... A i Kirigin je Antu Žaju stavio da sjedi iza Gojka Škrbića, znalca direktora, pa je godinama učio taj zanat vođenja administracije kluba, što može biti presudno za nogometaše.
Štimca nisam čuo
Odlaskom Mladinića u Bordeaux i generacije braće Vujović opet ste bili trener.
- Tada su lansirani Vučević, Miše, Jeličić, Kozniku, Čelić, Štimac, Bilić, Španjić, Dalić, sve mi je to prošlo kroz ruke. Svi su nešto postigli. A Štimac i Bilić, na primjer, to su sposobni i inteligentni ljudi.
Štimac vas je ovaj put vratio u Hajduk?
- Nisam se s njim niti čuo. A nemam informacija ni što se zbilo između njega i uprave.