Stanku Poklepoviću (72), izuzetnom nogometnom stručnjaku, ali skromnom i plemenitom sportskom zaljubljeniku onoga starog, klasičarskog kova, ovo je već stoti povratak u Hajduk, a time najviše podsjeća na legendarnog barba Luku Kaliternu koji se cijelog života svađao s Hajdukom i vraćao mu se kao prvoj i vječnoj ljubavi.
Međutim, Poklepović živi u profesionalnom nogometnom vremenu, lišenom bilo kakve romantike i više su ga smjenjivali i tjerali iz Hajduka nego što bi se on sam usudio posvađati s klubom zbog kojega je u ratu riskirao i glavu te na prvi poziv odmah raskinuo povoljan ugovor na Cipru i sletio u Poljud.
Hajduk je na prijelazu iz Jugoslavije u Hrvatsku proživljavao krizu, a Špaco je stigao otprilike kao i sad, iz vedra neba, te odmah osvojio naslov prvaka Hrvatske u prvom samostalnom prvenstvu.
U to doba je bio i prvi trener reprezentacije osamostaljene Hrvatske, što je slabo poznato, jer se Poklepović uvijek držao one barba Lukine da se nogometaš ne treba hvaliti ako zabije gol, jer to mu je to u opisu radnoga mjesta.
- Ali ja nikad sebe nisam gurao za selektora! - joguni se odmah Špaco. - Zvali su me za trenera kao dobrog radnika, trenera od zanata, vodio sam nekoliko utakmica, u Australiji, pa protiv Meksika koji smo pobijedili 3-0, a selektor mu je bio čuveni Menotti koji je vodio Argentinu.
- Dobili smo Meksikance na trik, vidio sam da postavljaju ofsajd zamke pa sam Šukeru i ekipi iz špice napada rekao da čim otmemo loptu, neka šprintaju natrag prema našoj polovici. Meksiko bi izašao postavljati ofsajd zamku, a Bobanu sam dao da u tom trenu ubaci Jarniju po boku i zabili smo im tako tri komada. Ali da se ne pravim važan, ponavljam, ja sam stalno na sastancima savjetovao da selektorski reprezentaciju moraju voditi tandem Vlatko Marković i Dražan Jerković. Neobično su mi bili dragi, a Jerković mi je bio pojam, pravi čovjek, karakteran, ponosan...
Nešto su Dražana Jerkovića uvrijedili i nikad se nije vratio, a Stanko Poklepović je bio desna ruka Vlatku Markoviću već 1978. kao treneru u Hajduku iz doba Rukljača.
- Ali shvatio sam da me Mladen Vedriš pozvao u reprezentaciju po političkoj odluci. Trebalo je reprezentaciju odvesti u Australiju brže i bolje od Srbije. Ne znam kako su procjenjivali moj politički pedigre, nikad se nikako nisam ni eksponirao u tome smislu. Završetak Drugog svjetskog rata poklopio se s mojim prvim razredom u školi na Braču, ali stariji brat će mi biti skojevac i poslije će ga izbaciti iz ondašnje Partije jer je netko vidio da je pričestio sina, a u ta doba bi se o pričesti pobrinuli stari, none i dide, o čemu moj brat valjda ništa nije ni znao.
Poklepović se strastveno, ali i naivno bacio u zagrljaj stvaranju hrvatske nogometne lige, zalažući se za sve kutke Hrvatske i veću ligu, pa je tu postao i opasan.
- Belišće i Šibenik ne smijemo izbaciti iz prve lige, trebaju nam tu gradovi heroji, pa Varaždin, Sisak, Karlovac…- govorio je Špaco suprotstavljajući se onima koji su već i Tuđmana obradili za drukčije opcije, pa će Špaco nepromišljeno eksplodirati: “Tuđmanu krivo šapću!”. Ali je to netko prenio predsjedniku i ubrzo je došao kraj Poklepovićevu romantičnom zanosu i u Hajduku i u reprezentaciji.
- Došao mi je sportski direktor Ivan Buljan jednog jutra i pita me da tko poslije mene? Začudilo me, ali nisam bio nespreman, osvojili smo naslov i već sam bio ustrojio klub po svim linijama, a oko mene je bio štab pomoćnika, iskusni Vojo Kačić, planirani nasljednik Željko Mijač koji je bio pomoćnik već Luki Peruzoviću i Jošku Skoblaru prije mene, zatim novi treneri Ivan Katalinić i Ivica Matković, potonji za juniore. To je bio Hajduk detaljno i temeljito ustrojen po principima struke. Prekinuli su nas u dobroj konstrukciji, i Mijač je skočio pitanjem: “Jeste li vi ludi?!”, kad je rečeno da se mene mijenja.
Mijač je time samo sebi naškodio. Proglasili su ga previše lojalnim prema Poklepoviću. Za trenera je izabran Katalinić i ode Hajduk u Europu bez Špace.
- Takav je život. Meni je Igor Štimac priredio štrajk svih igrača, a ja sam ga tada branio, spašavao, vadio iz problema... Štrajkao je kao kapetan s kompletnom momčadi zato što sam im smanjio plaće na 300 maraka, jer je bio rat, pa su svima pale plaće. Išli smo u Zadar igrati dok su okolo padale granate, a tko je mogao naći tisuće maraka za igrače. Međutim, oni su bili kalibri, Štimac, Bilić... I volio sam ih! No, poslije će im pod Vidoševićem u Ligi prvaka isplaćivati i 17.000 maraka, a mi smo probijali blokade i vozili se po cestama s ježevima, vraćajući se iz Londona nakon Tottenhama zapeli smo na Pagu jer je nama pred nosom srušen Paški most…