PIŠE ALEKSANDAR HOLIGA Je li ‘ujo gastarbajter’ jedini koji može spasiti Hajduk?

"Ujo, ujo, imaš lepa kola…“ – pjevali su Termiti, a njihova poruka aktualna je i danas. Neminovno poput poreza, na Hajdukovu adresu stižu zarazne teze kako je momčad neuspješna zbog “načina na koji se klub vodi“ te da je “svježi kapital“ jedino što ga može spasiti, piše Aleksandar Holiga za Slobodnu Dalmaciju .

Od istupa splitskog poteštata do proznih uradaka eminentnih i onih manje eminentnih ljudi od pera, čut ćete mišljenje da je “model narodnog kluba“ romantičan i privlačan, ali i – utopijski.

Članovi samo biraju vodstvo, ne vode klub

Po čemu to zaključuju?

U Hajdukovu slučaju, “narodni klub“ svodi se na činjenicu da članstvo svake četiri godine izabire Nadzorni odbor, koji onda izabire upravu. Na taj način članovi imaju osjećaj uključenosti u proces donošenja odluka – što je lijepo i pohvalno, ali je više iluzija demokracije nego što predstavlja njenu stvarnu manifestaciju; članovi ne vode klub ništa više nego što birači vode grad ili državu.

“Model“ pritom predstavlja princip po kojem su izabrani “nadzornici“ odgovorni onima koji su ih izabrali, uz definirana pravila o obrazovanju, stručnosti i moralnosti, ali i zahtjev za transparentnim poslovanjem, kod kojeg se točno zna otkud koja kuna dolazi i na što se troši.

Čisto objektivno gledajući, ovaj je model – bolje bi bilo nazvati ga “princip“ – polučio ogromni uspjeh. Dogodio se potpuni zaokret u poslovanju kluba, koji je s ruba propasti doveden na rub konsolidacije, što je bio osnovni zadatak ove uprave. Izostao je natjecateljski pomak – svi ćemo se složiti da Hajduk može i mora igrati bolje, kao i oko toga da je bilo previše glavinjanja u sportskoj politici i cirkusa s trenerima.

Ali, na koji način to dovodi u pitanje “model“, odnosno princip biranja i odgovornosti članstvu? Ako članovi nisu zadovoljni postignutim, naprosto će na izborima izabrati one koji će obećati bolje sportske rezultate. Ili se možda hoće insinuirati da demokratskim putem nije moguće dobiti stručno i sposobno vodstvo, nego to jedino može neki “gazda“?

Jasno da Hajduk mora privući novac ako opet želi biti kompetitivan, ali on to stalno i radi. S mnogobrojnim sponzorskim i partnerskim ugovorima, rastom prihoda od članstva, pretplata i marketinga, danas sam zarađuje blizu 40 milijuna godišnje – daleko, daleko više nego ijedan drugi domaći klub. 50-ak milijuna bit će dovoljno da Hajduk u potpunosti pokrije sve operativne troškove. Sve povrh toga – primjerice, novac UEFA-inih nagrada i zarade od transfera – moći će se ulagati u omladinsku školu, bolje ugovore, pojačanja…

Kriva je teza da način na koji se klub vodi odbija “svježi kapital“. Ako išta, on ga je učinio privlačnijim za ulaganje, jer samoodrživi Hajduk sigurno je zanimljiviji investitoru od onoga kojemu su donedavno svako malo ispadali kosturi iz ormara i koji je plesao na rubu bankrota.

No, sve je to u domeni “što bi bilo kad bi bilo“: dok neka ozbiljna ponuda ne postoji (da postoji, većinski vlasnik Grad Split bio bi dužan o njoj obavijestiti javnost), jedina je alternativa povratak na stari sistem. A nesposobnost politike da vodi klub, ne ideali, bila je okidač za projekt “narodnog“ Hajduka.

Tajkunska vizija

Međutim, ono što je Hajduk ostvario na poslovnom planu ne znači mnogo kritičarima. Njihova vizija kapitalizma je ona u kojoj dođe nekakav tajkun, šeik ili ujo gastarbajter, pa preko noći riješi sve probleme i dugove koje smo napravili, umjesto da sami mrdnemo guzicom, preuzmemo odgovornost i pokušamo stvoriti nove vrijednosti – koje ćemo onda zadržati ili prodati, kako god. Kad bolje razmislite, ovo uopće nije priča samo o Hajduku.